Protesti uvijek imaju smisla

Piše: Žan Verner Miler

Tamo nije propustio priliku da se slika s austrijskim aktivistom Martinom Selnerom, jednim od najradikalnijih desničarskih ekstremista u Evropi. Rekao mu je: "Do juče se nikada nismo lično sreli, ali odmah smo se odlično razumjeli."

U isto vrijeme, Tina Peters, bivša državna službenica osuđena za pokušaj izborne krađe, čiju je kaznu preinačio guverner Kolorada Jared Polis, gostovala je u emisiji Stiva Benona i održala predavanje o tome kako demokrati planiraju da ukradu naredne izbore na polovini mandata. Rijetko se događa da ljudi izbačeni iz državne službe pokažu kajanje, ali jednako je rijetko i da odmah počnu da zarađuju govoreći o prošlim grijesima i teorijama zavjere. Vjerovatno će i ubice Rene Gud i Aleksa Pretija uskoro početi da naplaćuju gostovanja u Maga podkastima.

Sve to moglo se dogoditi jedino u kontekstu drugog Trampovog mandata i njegovog obećanja nekažnjivosti – datog onog dana kada je pomilovao čak i najnasilnije učesnike u pobuni 6. januara 2021. Ako demokrati ne uspiju da zaštite načelo pozivanja na odgovornost, vrijeme je da građani koji traže pravdu počnu da uzimaju stvari u svoje ruke, nenasilnim metodama.

Autoritarizam nije novo iskustvo za Amerikance. Jug mu je dugo bio sklon, a neuspjesi Rekonstrukcije – naglo prekinutog procesa tranzicije u demokratiju – sadrže lekcije koje su još uvijek relevantne. Danas nemamo dovoljno razvijen osjećaj za to kako se treba nositi s ljudima u našem okruženju koji krše ljudska prava. To je jedan od razloga zašto je korisno učiti od zemalja koje su kasnije stigle do demokratije.

Žan Verner Miler

Zahvaljujući velikodušnim odredbama o amnestiji u Argentini – koje je nametnula vojska prijeteći državnim udarom – mnogi od onih koji su činili zločine za vrijeme diktature nastavili su da vode miran i udoban život. Ali neki građani nijesu više mogli da trpe tu skandaloznu nekažnjivost: organizovali su escraches, što je žargonska riječ za grebanje, raskrinkavanje, otkrivanje pravog identiteta. Konkretno, ljudi su organizovali marševe, pa i pozorišne predstave u blizini kuća ili stanova onih koji su počinili zločine. Nije bilo nasilja, ali bilo je grafita, kao krv crvene boje na zidovima, i dosta muzike ili samo buke da bi se skrenula pažnja na počinioce koji uživaju u nedodirljivosti, među susjedima koji ništa i ne slute. Posebno ogorčenje bilo je usmjereno na ljude koji su usvajali – zapravo kidnapovali – djecu zatvorenih majki.

Takvi javni događaji imaju presedane koji sežu u prošlost do srednjeg vijeka. Nekada su u selima organizovali parade izrugivanja i izvodili "serenade" – koje će kasnije biti poznate kao "gruba muzika", obično lupanje u lonce i tiganje – u znak protesta ispred kuća zvaničnika optuženih za nedjela (ili komšija osumnjičenih za prestupe).

Poznati kao charivari, ti protesti, zapravo, nisu bili revolucionarni, već na osoben način konzervativni: cilj je bio da se moćnici – pa i obični preljubnici – podsjete na moralne uzuse zajednice i, u idealnom slučaju, reintegrišu u zajednicu. Narodna pravda je imala oblik svojevrsnog karnevala, neprijatnog za optužene i veoma zabavnog za one koji su tako željeli da potvrde moralne ideale zajednice.

Očigledan problem je mogućnost da se narodna pravda otme kontroli i pretvori u javno blaćenje u ime odgovornosti, dok oni koji blate odbijaju da prihvate bilo kakvu odgovornost. Osvetnički žar nije progresivan po sebi, a ključno obećanje vladavine prava, pa i modernih stranaka koje kontrolišu političke protivnike, jeste to da svako, makar u načelu, može računati na fer tretman. Tu je i opasnost nepotrebnog inaćenja i, konačno, utvara građanskog rata: ako Greg Bovino može biti meta escrachesa, onda to može biti i – upišite ovdje ime omiljenog branitelja građanskih i ostalih prava u drugom Trampovom mandatu. I, kao što svi znamo, veoma je vjerovatno da bi u tom sukobu jedna strana imala mnogo više oružja.

Zapravo, svaki pokušaj pozivanja na odgovornost odozdo može se iskoristiti kao povod za pojačavanje represije. Posle zloglasne izvršne uredbe kojom je "antifa" proglašena za unutrašnju terorističku prijetnju, uslijedio je ništa manje prijeteći Predsjednički proglas o nacionalnoj bezbjednosti 7 koji je posebno ciljao na praksu "doksinga", otkrivanja skrivenih identiteta. Desničari takođe pokušavaju da proguraju lokalne zakone protiv "civilnog terorizma" – što je eufemizam za ljevičarske proteste i savršeno građanske, nenasilne oblike neposlušnosti. Takvi višenamjenski alati za suzbijanje drugačijeg mišljenja lako se mogu predstaviti javnosti kao herojski pokušaji države da zaštiti red i zakon od pomahnitalih ljevičara.

Činjenica da takve mjere izazivaju zabrinutost potvrđuje da državne taktike zastrašivanja daju rezultate. Ipak, činjenica da su demonstranti pobjeđivali na sudu – kao nedavno grupa aktivista poznata kao "Broadview Six", lažno optuženih za zavjeru za ometanje rada policije – donekle ohrabruje. Još je važnije to što je sada jasno da represija nad demonstrantima zapravo nema veze sa onim što oni zaista rade, već je motivisana hirovima zvaničnika srednjeg ranga i na kraju, naravno, samog predsjednika. Administraciji koja sama s lakoćom izmišlja nove oblike neposlušnosti povodi nijesu ni potrebni.

U načelu, skupovi poput escraches – u Argentini se takva okupljanja obično najavljuju i policija stoji između demonstranata i njihovih meta – trebalo bi da su već zaštićeni pravom slobode govora i okupljanja iz prvog amandmana. Na kraju krajeva, okupljeni samo žele da informišu javnost o pitanjima od opšteg interesa, a ne da prijete bilo kom pojedincu ili izazivaju ono što zakon poznaje kao tešku duševnu patnju. Naravno, neko će reći da se takvim raskrinkavanjem ne otkriva ništa novo: ljudi kao što su Bovino i Peters već uživaju slavu u univerzumu krajnje desnice. Ali to se može promijeniti, pa je zato javno iznošenje optužbi – mirno, ali ne i nečujno – najprimjereniji odgovor na besramnost onih koji su činili nedjela.

The Guardian, preveo Đorđe Tomić

peščanik.net

(Autor je profesor političke teorije na Univerzitetu Prinston)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"