PIŠE: MILICA KRALj
Na početku 1910. godine, dakle četiri godine prije nego što će buknuti veliki rat, njemački pjesnik Ernst Štadler, u predosjećanju dolazećih užasa, uzvikuje: „Ja sam samo plamen, žeđ i krik i požar“. Raspad dotadašnjeg znanog svijeta se silovito rastače kroz slike užasa, razgrdnje, kroz potpuno nestajanje ljudskosti u sveopštem svjetskom rasulu. Pjesnik poput proroka predosjećanjem budućnostim ekstatičnim ritmom i povišenom energijom upozorava, iskazuje, vapi. Poetske ekspresivne slike govore suštinu stvari:
„Pjesnik oblikuje samo jedno: viziju koja postoji od početka. Eskpresionisti nisu posmatrali, oni su sagledavali, oni nisu fotografisali, oni su imali priviđenja. Umjesto momenta težili su dejstvu u vremenu. Tako cjelokupan prostor ekspresionističkog umjetnika postaje vizija. On ne slika, on doživljava. On ne reprodukuje, on oblikuje. On ne uzima, on traži. Sda ne postoji više lanac činjenica. Sad postoji njihova vizija. Činjenice imaju značaja samo utoliko ukoliko ruka umjetnika, prolazeći kroz njih, hvata ono što se nalazi iza njih. Otuda se razvijaju i nekolika osnovna, djelimično i protivrječna, idejna obilježja ekspresionizma: krajnji subjektivizam i anarhizam, zalaganje za socijlnu revoluciju, antimilitarizam i pacifizam, utopijski humanizam i intenzivna religioznost. U Njemačkoj, gdje je i imao najviše pristalica, već u samom startu doživio je osudu prvo od strane nacista kao „izrođena boljševičko-jevrejska umjetnost“, tako i od strane marksističkih kritičara koji su u njemu videli pokret anarhoidnih malograđanskih intelektualaca, pasu ga optuživali da je sa svoje strane doprinio pojavi fašizma. Najvažniji časopisi oko kojih se okupljaju ekspresionisti su „Der Sturm“ (1910–1924) i „Die Aktion“ (1911–1925), „Das neue pathos“ (1913-1919) i „Die revolution“ (1913–1914).
Podaci o jednoj od najanagažovanijih predstavnica ekspresionizma Elzi Lasker Šiler u policijskom dokumentu od 14. jula 1939. godine, upućenom šefu njemačke policije i ministru Rajha u Berlinu, kažu sledeće: „Elza Lasker Šiler, jevrejski emigrant, posjeduje njemačko državljanstvo i moli za produženje istog...“
Molbu da produži državljanstvo i preživi genocidnu hajku na svoje sunarodnike i sebe upućuje onima koji najdoslednije i najsvirepije sprovode čišćenje njemačke rase i u koncentracione logore zatvaraju Jevreje.
Elza Lasker – Šiler, najveća pjesnikinja koju je Njemačka ikad imala, rođena je 1869. godine u bogatoj jevrejskoj porodici bankara i arhitekte, u Vupertalu – Elbersveldu. Dva puta udavana, izuzetno zaljubljive prirode, posjeduje njemačko državljanstvo. Ona je tipični primjer emancipovane žene rođene poslije Prvog svjetskog rata.
U policijskim dokumentima međutim napisano je i upozorenje ravno smrtnoj presudi: „Elza Lasker Šiler ima namjeru da umanji moral i duh njemačke žene i s tim ciljem ona nastavlja svoje književne aktivnosti objavljujući književne radove koji su navedeni na listi sramnih knjiga. Iz tih razloga odbijen je produžetak njenog državljanstva...“
Neobičnog izgleda, krupnih plavih očiju, duge valovite kose boje zrele raži (koju je istrajno farbala), Elza odvažno pobija sve konvencije, oblači muško odijelo, piše pjesme i stalno je u društvu pjesnika i slikara. Pjesnikinja intenzivno živi boemskim slobodnim životom u umjetničkim krugovima koji sačinjavaju Gotfrid Ben i Georg Trakl, slikari Franc Marso, Vasilij Kandinski, Oskar Kokoška, Hervart Valkeden, osnivač i izdavač časopisa „Oluja“ i njen drugi muž. Među ekspresionistima i Elza nalazi duh i dah istinskog pravog života ali i duh svoje umjetnosti koji je vodi po berlinskim kafanama.
(Nastaviće se)