Meša Selimović je bio česta meta napada i osporavanja muslimanskih ekstremista zbog svog javnog, jasnog i nepokolebljivog srpskog nacionalnog osjećanja. Muslimanskim ekstremistima je to smetalo, jer nisu mogli, a ni htjeli, da shvate da može musliman biti Srbin. Za njih je musliman u to vrijeme mogao da bude samo Musliman i ništa drugo.
Slavni Meša je zato u svojim „Sjećanjima” (Beograd 1977.) naveo, kao drugi razlog za njihovo pisanje, potrebu da sam o sebi i svojim djelima kaže ono što on zna. Kao da je predvidio da će poslije njegove smrti pisati o njemu oni što to ne znaju.
Naime, početkom devedesetih godina prošlog vijeka u Bosni i Hercegovini je počela prava hajka na lik i delo Ive Andrića, Meše Selimovića i Emira Kusturice. Nastalo je utrkivanje u negativnoj recepciji njihovih djela. Sve tri ove gromade naše kulture su najveći dio svog stvaralačkog opusa posvetili svom bosanskom zavičaju izvlačeći ga iz duboke letargije i okova provincijalne svijesti. Ali, upravo to i jeste toj provincijalnoj i poluintelektualnoj svijesti i te kao smetalo. Oni ne žele da budu predstavljeni onakvim kakvi jesu po svom porjeklu, mentalitetu i shvatanju, jer žele da budu ono što nisu i da se zatvore u svoje vjerske i iskonstruisane nacionalne okove.
Razumije se da je u ozbiljnim naučnim i kulturnim krugovima u samoj BiH sve to, ipak naišlo na osudu, bez obzira na stavove političkih krugova u muslimanskoj strukturi, mada se u tim teškim ratnim godinama najčešće moralo ćutati.
Ovom prilikom posebno bi se zadržao na navodnom „bestseleru”, tj. knjizi „Ko je Meša Selimović”, autora Seada Zubanovića. On se i ranije javljao sa svojim kritikama i ogledima na život i rad Meše Selimovića, nastojeći da domišljanjem, neistinama i konstrukcijama omalovaži. Čak je otišao tako daleko da romane „Derviš i smrt” i „Tvrđava”, pripisuje Ivi Andriću, a da je Meša samo bio potpisnik. Zubanović se posebno okomio na njegovo navodno velikosrpstvo imputirajući mu da je „proizvod velikosrpskog projekta”, a kao njegovog mentora posebno je apostrofirao Dobricu Ćosića. Zubanović konstruiše i krivotvori Mešinu biografiju koja je odavno poznata nastojeći da metodom blaćenja njegove ličnosti diskredituje i njegovo grandiozno književno djelo.
Zanimljivo, Zubanović je svu žestinu svojih napada usmjerio baš na „Derviša i smrt” i „Tvrđavu”, bisere u Mešinom bogatom i bosanskom i jugoslovenskom književnom opusu. Iako su radnje romana iz davnog vremena, odlično su predstavljeni sredina i život u svojoj sveukupnosti. Naši domaći muslimani su predstavljeni onakvim kakvi i jesu sa teretom svoje istorijske sudbine. Predstavljen je i život u svoj svojoj surovoj i stvarnoj ogoljenosti. Njegov filozofski pristup životu ima i svoje univerzalne poruke koje su sigurno aktuelne u svakom vremenu i prostoru. Meša Selimović nije samo književnik, već je i mudrac i filozof.
Ne bi se moglo reći da Zubanović nije čitao i iščitavao ova dva čuvena romana, ali je problem njegovog pristupa i ciljnoj analizi i prezentovanju u onom kontekstu koji je potreban u vremenu u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina, a posebno Federacija BiH. Po svoj prilici problem je u krizi identiteta i muslimanskom doprinosu uništenju bosansko-hercegovačkog republičkog integriteta i suvereniteta, ali i u stalnom promovisanju političkog islama. Po prirodi stvari bošnjaštvo traži i bošnjačku kulturu utemeljenu u svom totalitetu. Meša Selimović nije bio Bošnjak, već Srbin muslimanske vjeroispovjesti, pa prema tome nije ni mogao da bude bošnjački stvaralac, pogotovo što u to vrijeme i ne postoje bošnjačka nacija i kultura. Postojali su rijetki književni stvaraoci u okviru muslimanskog diskursa ograničenog na islamski kulturni krug na srpsko-hrvatskom jezičkom području. Meša je bio i ostao bosanski i jugoslovenski pisac, a pripada srpskoj književnosti. Prema nekim bošnjačkim intelektualcima i političarima musliman mora biti Bošnjak ili da musliman može da bude svake nacije samo ne smije da bude Srbin. Zar to nije nonsens? Zar se može i smije poništavati Mešina pismena izjava SANU čiji je bio redovni član kao što je bio i redovni čla ANUBiH? U toj dobro poznatoj izjavi on decidirano kaže da pripada srpskoj književnosti.
Salih Selimović
Priznanja sa Mešinim imenom
Neprimjerno je isticati kakav je učenik i student bio Meša Selimović, a u cilju omalovažavanja njegovog kulturnog stvaralaštva. Mnogi veliki naučnici, kulturni poslenici i državnici nisu uvijek i bili najbolji učenici i studenti. To nikada nije i neće biti nikakvo pravilo da bi neko kasnije postao veliki stvaralac.
Pojedinci koji su zagovornici političkog islama i bošnjaštva, po svaku cijenu, zaboravljaju da postoje visoka priznanja za književno stvaralaštvo koja nose ime Meše Selimovića. Još 1988. godine to je priznanje bilo na nivou Jugoslavije, zatim u Bosni i Hercegovini je ustanovljeno 2002. godine, a u Srbiji 2007. godine.