Piše: Boško Vukićević
Kada je italijanski komičar Bepe Grilo s grupom istomišljenika na internetu konstituisao antisistemski „Pokret 5 zvijezda“, osnovne ideje novoformiranog političkog subjekta bile su usmjerene na borbu protiv partitokratske kaste i njenih bezbrojnih privilegija. Ovo su bila neka od zalaganja pokreta:
-plata parlamentarca ne smije biti viša od prosječne plate;
-zabrana vršenja bilo koje druge profesije za parlamentarca;
-ukidanje državnog finansiranja partija za izbore;
-svaki predlog zakona iznijeti onlajn bar tri mjeseca prije njegovog usvajanja, kako bi bilo omogućeno komentarisanje građanstva o istom;
-promovisati institut referendumskog izjašnjavanja o svim značajnim društvenim pitanjima;
-obavezno uvođenje interneta u škole i fakultete za potrebe učenika i studenata;
-uvođenje mogućnosti ocjenjivanja predavača na fakultetima od strane studenata;
-zabrana akcionarskog učešća banaka i državnih entiteta u vlasništvu izdavačkih kuća i medija...
Još od svog prvog učešća na izborima „Pokret 5 zvijezda“ postao je jedan od najjačih političkih entiteta u Italiji. Iako je nakon izbornih uspjeha većina mejnstrim medija u Italiji i svijetu požurila da antisistemski pokret proglasi populističkim, Grilova partija je sve svoje predloge uvrstila u parlamentarnu proceduru.
I u ambijentu crnogorske klepokratije još uvijek pretpolitičkog društva već sada se moraju imati jasne ideje o tome šta činiti nakon ostvarenja osnovih ciljeva slobodnih građana, tj. pada diktatorskog režima i očuvanja neutralnosti zemlje. Jedna od fundamentalnih stvari je preispitivanje porijekla imovine svih političara, vlasti i opozicije, kako bi se postavili temelji za demokratizaciju društva i izbjegao scenario „Kurta sjaši, Murta uzjaši“, odnosno uspostavljanje još jedne lopovske i korumpirane vlasti. Poput italijanskog, i crnogorski antisistemski ,,Pokret Sloboda narodu’’ smatra da borba protiv partitokratske nemani mora biti društveni prioritet. Recimo, treba smanjiti broj poslanika u skupštini, koji je nesrazmjerno visok u odnosu na primjere država iz regiona, imajući u vidu njihovu naseljenost. Slično, treba se pozabaviti i jednim šokantnim i skandaloznim podatkom koji se, iako većina građana s njim nije upoznata, može naći na sajtu Vlade: u Crnoj Gori ima 4.086 javnih funkcionera, na državnom i lokalnom nivou! Ukoliko procenat državnih funkcionera i plaćenih političara, tj. onih koji su na našim ,,jaslama“ uporedimo sa italijanskim primjerom, zemljom koja u Evropi tradicionalno ima najveći broj pripadnika pomenute kategorije, dolazimo do frapantnih podataka. Naime, uzevši u obzir broj stanovnika dvije zemlje, procenat državnih funkcionera u Italiji je 0,24 odsto, dok je u Crnoj Gori 0,66 odsto, gotovo tri puta viši od drugog najgoreg primjera! Ako uzmemo u obzir da je pretežni dio ove neumjesno mnogobrojne kategorije zaposlen u svojstvu pripadnika režimskog kleptokratskog kadra ili „preko veze“, u odsustvu bilo kog kriterijuma meritokratije, skandaloznost pomenutog fakta dobija na težini i dramatičnosti.
Nadalje, i ,,Pokret Sloboda narodu”, poput italijanskog, zalaže se da nakon pada diktatorskog režima i oslobađanja institucija:
1) plata poslanika i ministara bude na nivou prosječne plate u Crnoj Gori, ili da:
2) polovinu svoje plate poslanici i ministri daju u dobrotvorne svrhe i najugroženijima.
Osnovna kontraargumentacija ovakvom zalaganju, koja ima određenu težinu, je da poslovi koji imaju posebnu društvenu odgovornost i treba da budu dobro (i više od drugih) plaćeni. Međutim, ja sam drugačijeg mišljenja, makar što se političke profesije u Crnoj Gori tiče. Prije svega, treba naglasiti da su se političkim i institucionalnim djelatnostima do sada kod nas bavile prevashodno osobe koje su takvim poslovima težile da se okoriste (i) na račun drugih, tako da bi predložene mjere imale i (pre)vaspitnu ulogu. Ipak, osnovni motiv za pomenute predloge je sledeći: nužno je vratiti etiku u politiku. (bolje rečeno – uvesti, ukoliko je nikada nije bilo). Ljudi koji hoće da se bave politikom (kao i oni koji žele biti dio institucija) moraju, prije svega, imati etičku podlogu za sopstvena zalaganja, moraju biti altruisti, težiti dobrobiti društva i zajednice, pomagati najugroženijima. Visina naknade za takve vrste djelatnosti i za takav tip ljudi nije od prvenstvenog značaja, koliko je cilj njihovog djelanja. U tom smislu, predložene mjere išle bi i u smjeru uvođenja novih, etički utemeljenih osoba u politiku. Njihov politički fundus ne smije biti pragmatika, već etika, i oni moraju širiti političku poruku da se samo pravičnim sredstvima može dosegnuti pravedan cilj. Uostalom, o svim ovom stvarima su pisali pametnije i detaljnije antički filozofi. Treba samo na odgovarajući način primijeniti njihove drevne mudrosti.