- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Prethodnih godina srpska i bugarska štampa su pred javno mnjenje previše često iznosile pitanje Bregova. Nekoliko kratkih bilježaka o toku pregovora svjedoči da su i Garašanin i Načovič insistirali na varijantama koje su drugu stranu lako mogle dovesti pod udar domaće opozicije.
Rješenje je ipak nađeno predajom jednakog dijela bugarske državne teritorije Srbiji a ustupanjem Bregova Kneževini. Ipak, ono na čemu je Garašanin naročito insistirao – na priznanju Sofije da je čitav nesporazum nastao bugarskom krivicom – postignuto je. Olakšavajuću okolnost prilikom davanja pristanka na tu formulu predstavljala je činjenica da je za sukob oko Bregova optužen tada vladajući kabinet Dragana Cankova. Dobivši moralno zadovoljenje, Beograd je insistirao na još tri pitanja: vezivanju srpskih i bugarskih željeznica u određenom roku, držanju političkih protivnika 60 kilometara od granica kraljevstva i sklapanju trgovinskog ugovora. Bugarska strana nije imala razloga da te srpske zahtjeve ne prihvati.
Ubrzo po okončanju sofijskih pregovora bili su primjetni i pokušaji promjene raspoloženja javnog mnjenja Srbije i Bugarske putem zvanične štampe. Trudeći se da mnogo ne spominje rat koji je nedavno vođen, bugarski režim je za veoma loše odnose između Beograda i Sofije optuživao, Petrogradu bliske, kabinete Dragana Cankova i Petka Karavelova. Podsjećajući bugarsku javnost na nekorektno držanje prethodnih kabineta, koji su, Rusiji za ljubav, u Kneževini čuvali radikalske emigrante – najveće protivnike srpskog režima, „Svoboda” je koristila upravo argumente, koje je svojevremeno iznosio Milutin Garašanin. Sličnim načinom – zlonamjernim držanjem Cankovljevog kabineta, objašnjen je i početak bregovske krize, koja je predstavljala uvod u potpun prekid zvaničnih odnosa dvije zemlje.
Do obnavljanja zvaničnih srpsko-bugarskih odnosa došlo je 13. oktobra 1886. godine u Nišu – gradu u kojem je jednu godinu ranije vršeno prikupljanje srpskih snaga za rat protiv Bugarske. Sporazum su potpisali Dragutin Franasović, srpski ministar inostranih djela i doktor Georgije Stranksi, novoimenovani diplomatski agent Kneževine Bugarske u Beogradu. U četiri tačke spomenuti su: problem Bregova; zaključenje trgovinskog ugovora; politički emigranti; i željeznička mreža. Kao zvanični diplomatski predstavnik kraljevine Srbije, u Sofiju je uskoro doputovao Rista Danić.
Vijest o obnavljanju diplomatskih odnosa s Bugarskom izazvala je različite komentare srpske političke javnosti. Vodeći opozicioni list „Odjek” ironično je ocijenio da je to „najnoviji akt političke mudrosti naših naprednjačkih političara”, čija se pređašnja ratobornost prema Bugarskoj istopila za svega tri mjeseca. Naprednjački kabinet, međutim, mnogo više su interesovale međunarodne reakcije koje je niški sporazum izazvao. Izjave velikih sila dosta su se razlikovale, zavisno od ugla posmatranja „bugarske krize”. Na tvrđenje srpskog predstavnika da je Beograd sklopio aranžman sa Bugarskom, njemački poslanik u Parizu uzvratio je: „Vi ste se aranžirali sa Bugarskom, ali se Bugarska nije aranžirala sa Rusijom”. Sličan stav, prema kojem se Srbija ovakvim postupcima nepotrebno izlaže, iznio je i francuski ministar spoljnih poslova.
Njemački kancelar Oto fon Bizmark, naprotiv, lakonski je izjavio da je „zadovoljan što je i ta teškoća uklonjena”, dok je Stojan Novaković, srpski poslanik u Carigradu, bio mišljenja da je srpsko-bugarskim sporazumom ozbiljno dirnuto u tursku sujetu. Zvanični Petrograd uzdržao se od direktnog reagovanja na srpsko-bugarski sporazum. Ruski ministar spoljnih poslova nije, međutim, krio da je sporazum Beograda s nepriznatim sofijskim režimom svakako trebalo odložiti. On je još u vrijeme Milanovog telegrama podrške knezu Batanbergu izjavio „kako je to nedostojno(...) kralja što se ponizio, te Aleksandra prvi pozdravio”.
Nije sporno da je ugovor u Nišu imao nejednaku vrijednost za Srbiju i Bugarsku. Za Kneževinu on je predstavljao prvo formalno međunarodno priznanje političkog poretka u Bugarskoj. Time je Srbija dobrovoljno odstupila od svog početnog stava o neprihvatljivosti ujedinjenja kneževine Bugarske i Istočne Rumelije. Pitanje je kada bi, pod drugačijim okolnostima, zvanični Beograd prihvatio čin bugarskog ujedinjenja. Razloge nagle izmjene političkog kursa prema Sofiji treba tražiti u ličnim zamislima i kombinacijama srpskog kralja. Kao što je i rat protiv Kneževine, prethodne godine, bio plod njegovih političkih računica, tako je i ugovor sklopljen s Bugarskom u Nišu, oktobra 1886, bio proizvod zamisli kralja Milana, samo prilagođenih potpuno izmijenjenim okolnostima.
(NASTAVIĆE SE)