- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pošto je Stjepan Radić naglašavao da Bosna i Hercegovina, Bačka i Baranja nijesu čisto srpske zemlje, očigledno je da je na tome gradio nadu da bi se ove oblasti, u slučaju realizacije projekta o saveznoj državi, priključile Hrvatskoj. Kako je taj političar vidio hrvatski prostor jasno dolazi do izražaja u pismu upućenom Predsjedništvu Hrvatske republikanske seljačke stranke, 23. septembra 1923. godine iz Londona, u kome je tražio da se načini „Zemljovid Hrvatska i Hrvati”. U „Zemljovidu” je, prema Radićevoj zamisli, trebalo da budu ucrtane: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Međumurje, Prekomurje, Krk, Kastav, ali i Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat i Baranja, pa čak i Crna Gora i Makedonija. Njegov saradnik Josip Predavec u „hrvatske zemlje” je svrstavao kako Dalmaciju, „kolijevku hrvatstva”, tako i Srem, „staru i neprijepornu djedovinu Hrvata”, ali i Bosnu i Hercegovinu, kao dio hrvatske države „od starine”. Prilikom pravljenja prvih skica za novi program stranke iz 1925. godine Radić je ipak bio spreman za izvjesne kompromise, u tom smislu što bi bila izmijenjena granica u istočnom Sremu, ali bi Hrvatska dobila „odštetu” u Bačkoj, izvršena bi bila i korektura bosanske granice s tim što bi Hrvatskoj bila pripojena bosanska Posavina i, najzad, Boka bi bila izdvojena iz Hrvatske, ali bi Hrvatskoj, za uzvrat bili priključeni djelovi Hercegovine.
Naslednik Stjepana Radića na položaj vođe Hrvatske seljačke stranke i jedan od lidera Seljačko-demokratske koalicije dr Vlatko Maček je, u audijenciji kod kralja 4. i 5. januara 1929. godine, uoči proglašenja diktature, diskutujući sa kraljem Aleksandrom o preuređenju države, kao hrvatski prostor koji je trebalo da čini hrvatsku jedinicu u okviru buduće, prekomponovane Jugoslavije, označio teritorije od Zemuna do Kotora. Nešto slično on je nagovijestio već na sastanku prvaka SDS u Zagrebu, 21. decembra 1928, kada je, predlažući uspostavljanje pet od sedam pokrajina u državi, sugerisao podjelu Vojvodine i Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Svetozar Pribićević, međutim, izrazio je sumnju u to da je Maček zaista „obilježio granice Velike Hrvatske idući čak do vrata Beograda”, tvrdeći da je on kralju samo govorio o različitim mentalitetima s ove i s one strane Save, te o tome da se ta razlika može zapaziti već kod građana Zemuna. Ipak, treba imati u vidu da je Radićev naslednik već 1923. godine, u jednom govoru, istakao da se „ideja hrvatsva proširila...od Mure do Crne Gore, od Jadranskog mora do Zemuna”, da se hrvatskoj Dalmaciji, „koja je kroz vijekove želila, da se složi sa svojom sestrom banskom Hrvatskom” pridružila i Bosna. Ovako određene granice Velike Hrvatske nijesu se ni po čemu razlikovale od granica označenih na prvom Hrvatskom katoličkom kongresu u Zagrebu 1900. godine.
Isto se može reći i za teritorijalne zahtjeve Hrvatske stranke prava (frankovci, buduće ustaše). U promemoriji koju je njen prvak Ante Pavelić predao, 1927. godine, predstavniku italijanske vlade Davancatiju (Roberto Forges Davanzati), isticalo se da Hrvati traže: Hrvatsku i Slavoniju, Dalmaciju (bez Boke kotorske koju bi ustupili Italiji), Bosnu i Hercegovinu, Međumurje i Kvarnerska ostrva koja su se u tom trenutku nalazila pod jugoslovenskom upravom.
Svoje viđenje hrvatskog prostora imao je i Ante Trumbić, jedan od lidera Hrvatske federalističke seljačke stranke i, poslije Radićeve smrti, saradnik Vlatka Mačeka u vođstvu HSS-a. Obavještavajući francuskog diplomatu Šarla Loazoa (Charles Loiseau), krajem 1928. godine, o načinu na koji bi, po njegovom mišljenju, trebalo riješiti hrvatsko pitanje, prvi ministar spoljnih poslova Kraljevine SHS iznio je stav po kome hrvatska teritorija obuhvata Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Međumurje i Bosnu do linije Banja Luka – Bihać (Turska Hrvatska).
Podaci koji se odnose na teritorije pojedinih oblasti kažu da je u 24 sreza i 5 gradova Primorsko-krajiške oblasti živjelo 644.080 stanovnika, u 19 srezova i 4 grada Zagrebačke oblasti 808.975 žitelja, dok je Osiječka oblast sa 19 srezova i 6 gradova brojala 798.121 stanovnika, a Sremska sa 10 srezova i 6 gradova 420.456; Splitska i Dubrovačka oblast obuhvatale su 519.381, odnosno 115.813 žitelja.
Ovo stanovništvo, neharmonično locirano – u Zagrebačkoj oblasti živjelo je na jedan kvadratni kilometar 99 stanovnika, u Sremskoj 60, u Osiječkoj 58, a u Primorsko-krajiškoj 44 – bilo je raspoređeno u jednom širokom luku, na teritoriji čiji se izgled često poredi s bananom ili mladim mjesecom. Ako bismo htjeli da na slikovit način predstavimo njen reljef, mogli bismo se poslužiti opisom koji odgovara projekciji iz aviona. Tako gledano, ovaj prostor sastoji se iz tri dijela: primorja, planinske okosnice i peripanonskog segmenta.
(NASTAVIĆE SE)