-Piše: Čedomir Antić
Šta znamo o političkoj 2018. godini? Znamo da će i u Crnoj Gori i u Srbiji ona biti izborna. U Crnoj Gori biće biran predsjednik republike. U Srbiji će biti birana vlast u Beogradu – opasnom po sve neprijatelje demokratije. Posle predsjedničkih izbora iz aprila 2017. jasno je da će pitanje raspisivanja sledećih skupštinskih izbora ostati neizvjesno do najdaljeg zakonskog roka.
Izbori su ključna komponenta Vučićeve vladavine. On je od izbora stvorio svoj najvažniji posao, a kampanja je postala njegov politički život. Ako možemo da prepoznamo drugi kvalitet njegove vlasti, to je „stabilnost“, koja postoji samo na prvi pogled. Demokratske vlade bile su nestabilne zbog unutrašnje nekoherentnosti i omraza, slabih koalicija i manjinskih podrški. Ovaj režim ima prednost u tome što ima jednu „glavu“, ali ta glava je odavno nadjačala inače ogromno, mastodontsko tijelo naprednjačkog režima. „Stabilnost“ zavisi od vođe, a vođina stabilnost od izbora... Kako raste njegova moć, tako izborne kampanje postaju ogorčenije i nervoznije, on se sam neprekidno dodatno radikalizuje... Izbori postaju u sve većoj mjeri predvidivi i formalni, ali vođa zato postaje sve gnevniji, nesigurniji i zlovoljniji. Ove suprotnosti dovele su naprednjake na vlast, njihov dalji razvoj će ih s vlasti i srušiti – razumije se ako ne dođe do svjetskog rata ili se SAD, EU i Ruska Federacija odluče na „crnogorizaciju“ – pretvaranje Srbije u političku piramidu, a Vučića u đukanovićoliku političku mumiju.
Godina 2018. mogla bi biti prelomna za državno i nacionalno pitanje srpskog naroda. Đukanović ide u predsjedničke izbore kao favorit, s istinskim opozicionarima na sudu i u zatvoru, a onim dvorskim u svom džepu. Ali, tirani nikada nisu sigurni i uvijek vladaju u strahu. Zora sviće uvijek iz najdublje tame. Promjena Ustava Srbije neće dovesti do demokratizacije države i ukidanja AP Vojvodine. Od Dodikovog referenduma o suverenitetu Republike Srpske vjerovatno zasad neće biti ništa. Umjesto „istorijskog sporazuma“, podjele Kosova i Metohije i očuvanja vlasti Srbije nad pet svetinja, možda ćemo dobiti međudržavni sporazum sa „Republikom Kosovo“. U njegovom tekstu vjerovatno će biti dovoljno elemenata da ga naprednjačka vlada predstavi na isti način na koji je Milošević nekada govorio o već zaboravljenoj Rezoluciji 1244. To što posle toga Srbija više neće imati institucionalnu vezu ni sa pokrajinom, ni sa Srbima, većinu naših građana neće mnogo zanimati.
Svjetske prilike će se u sledećoj godini vjerovatno stabilizovati. Građanski ratovi u Siriji i Iraku ili su prešli prekretnicu ili su okončani. U Libiji i Avganistanu oni su učaureni. U Jemenu rat ima svoju logiku koju dnevno ne prati niko osim država sa Arabijskog poluostrva. Izvjesno je da će Putin biti ponovo izabran, a Tramp će vjerovatno biti jači nego prethodne godine. A možda Kim Treći isproba nuklerani projektil koju hiljadu kilometara dalje...
Sledeća 2018. godina nosi u sebi brojne asocijacije. Stogodišnjicu od završetka Prvog svjetskog rata svijet dočekuje s brojnim otvorenim pitanjima. Posle jednog stoljeća jasno je da su se totalitarne ideologije, za koje se činilo da će tokom 20. vijeka potisnuti demokratiju, jednostavno ugasile. Na godišnjicu trijumfa nacije i demokratije iz 1918. moguće je zaključiti da 2018. nacija nije „odumrla“ kako se u mnogim krugovima modernog svijeta vjerovalo tokom devedesetih godina. Kriza EU i izbori u SAD ukazuju danas na sve veću sumnju u demokratiju...
Srpski narod dočekuje 2018. s nadama i sumnjama. Nade u stabilnost i napredak dijeli većina naših birača. Uvjerenje da je pronađen model oslonjen na jednog čovjeka i oligarhiju nastalu od vladajuće koalicije koja ga podržava dijeli većina građana Srbije. Ipak, napredak nije onakav kakav je očekivan i kakav bi trebalo da bude s obzirom na regionalne i evropske trendove. Takođe, problemi koje Srbija ima od političkih i ekonomskih do socijalinih, kulturnih i demografskih ne dijele mnoge evropske države ili su makar u njihovom slučaju prisutni u umjerenijem obliku. U 2018. godinu, sentenariju najvećeg trijumfa srpskog naroda u istoriji, zagranično srpstvo ulazi s teškoćama koje mogu da nađu uporednik u 1914, 1941. i 1991. godini. U Crnoj Gori srpski narod je obespravljen i progonjen od strane jednog zločinačkog režima. U BiH srpski narod je pod prijetnjom da će izgubiti autonomiju i prava. U Hrvatskoj, deset hiljada Srba izgubilo je prošle godine pravo glasa. U Makedoniji, osnova sporazuma između makedonskih i albanskih nacionalista predstavlja demonizovanje Srba i Srbije i njihovo proglašavanje za inicijatore i izvršioce navodnog genocida...
Ovi simbolični problemi najbolje ocrtavaju s kakvim se opasnostima Srbija i srpski narod suočavaju u narednoj godini. Kao godišnjica trijumfa slobode i demokratije ona budi nade da će se naše zemlje još jednom osloboditi tirana, a da će se imperije koje ih podržavaju zabaviti sopstvenim zlom i ostaviti nas na miru.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.