-Piše: Milutin Mićović
Neko se ozbiljno miješa u moju poetiku. Kaže - nemoj ti da zastupaš svoje stavove, ideologiju, ili politiku, prepusti sve to – jeziku. Jer, vidio si, ako ti nešto hoćeš, a jezik neće, ne ide to što hoćeš. Ti guraš, a ono kao da nema noga. A kad ti hoćeš ono što jezik hoće, sve ide kao po loju. Ne treba ti da guraš, to ide samo. Ne samo da ide samo, nego i leti.
Ko mi to govori, i zašto mi to govori, pitam sebe. Nemoguće da ja to govorim sam sebi?! Ili - neko drugi u meni govori meni prvom. Ili, neko treći, koji je izvan mene, i koji me, naravno, posmatra, i povremeno učestvuje u onom što ja radim - govori mi to?
Kraj je decembra, nekome Božić, nekome još nije, nekome Nova godina, nekome još nije, ali je svima dno vremena, i sunce najudaljenije, bar nama iznad polutara. I drugačije se, i tiše misli. U najkraćim danima i najdužim noćima čovjekova djela kao da se umanjuju, uveličava se beznačajnost pojedinca, beskrajne mase pojedinaca, jedinki, koje su trunka u kosmosu, ili trun u očima svog nevidljivog stvoritelja.
Ideologije - političke, državotvorne, ratne, kulturne, pa i metafizičke, proždrle su nesagledive mase pojedinaca, jedinki, jetina jednijeh, da im se nije ni poznalo. Ideologije su ale, kojima je uvijek malo. Ali, nesrećni čovjek se najprije zagrije nekom malom ili većom idologijom, malo poznatom, ili nepoznatom, ratnom ili mirnodopskom, metafizičkom, ili najčešće sasvim pragmatičnom, utilitarnom ili sasvim idealističkom. Čovjeku, nesrećniku, treba neko zagrijavanje, nešto u što će ugraditi svoju dubinsku potrebu za smislom, ili, prosto neka priča, ljudska suviše ljudska, u kojoj bi se sakrio od noćnih propitivanja.
Kad sve ovo imamo u vidu, malo mi jasniji bivaju glasovi koji dolaze od mog drugog JA ili nad-ja, ili ne znam od koga i ne znam od kuda, kad mi kaže - nemoj ti da zastupaš ništa, prepusti sve to jeziku, koji to bolje može od tebe samoga. Jer, opet mi ponavlja upozorenje - vidio si da jezik nekad neće ono što ti hoćeš, a nekad, baš hoće ono što i ti hoćeš. I onda sve ide kao po loju. Ne po loju, nego po nebu. Ne po nebu, nego dobija nebesku podršku da korača i zemljom.
Kad ga upitam - ko si ti što mi to kazuješ, on neće ništa da odgovori. Povuče se kao da ga nigdje nema. Ali mi ostanu u sluhu njegove riječi, to jest njegove zapovijesti. Daj da jezik kaže ono što ti hoćeš da kažeš.
Ne može čovjek da ne pomisli, da takav učitelj uči nepostojanju, ravnodušnosti, nekoj metafizičkoj ravnoteži, koja skoro ukida realno postojanje čovjekovo.
Ali, opet kažem sebi - u ovim riječima ima neka dublja istina, i dublja pedagogija i filosofija. Nije dobro ne čuti ovaj glas. Ali, nije ga lako ni prihvatiti. Možda neki tibetanski mudrac da bi se s ovim sasvim usaglasio?
Da li sam jezik ima neku volju? Kako to jezik „nešto hoće, a nešto neće“? Ali, očito sam jezik često neće ono što čovjek hoće, a i da nekada hoće, baš ono što čovjek hoće da kaže. I to tek tada biva dobro. To se tek tada zapamti. I što je još važnije, tada čovjek osjeti unutrašnje olakšanje, kao da je iz njega izašla neka velika muka, ali s radošću unutrašnjeg oslobođenja. Evo, čini mi se ključne riječi - oslobođenje. Riječ može da nas olobađa unutrašnjih muka, nesporazuma, i da nas usaglašava s najdubljim smislom? I tada nastaje to unutrašnje oslobođenje. Kad čovjek kaže: „laknulo mi je kad sam to izgovorio“, to je to. Ili kad kaže, „crknuo bih, da to nijesam rekao“. Ima nešto od toga u tome, kažem sebi, dok slušam one, koji kažu: laknulo mi je otkad sam to rekao (ili napisao), ili nekome skresao u lice. Taj je možda tada stao na trag one riječi: pusti neka jezik kazuje, a ne ti sam. Jezik bolje zna nego ti. Itd, itd.
Ja, ipak, mislim da je na ovakav tekst najviše uticalo prirodno vrijeme, a ne metafizika. No, da bi sve bilo opet malo složenije, na putu ka jednostavnosti, kraj decembra, otirući samo vrijeme, otvarajući pod njim neku rupu, ili nad prostim proticanjem vremena neki nevidljivi nebeski bezdan, traži od nas da sažmemo svoje riječi, i smisao. Životi ljudi postaju sve sićušniji, i kad ovih i sledećih dana krenu čestitanja: Sretan Božić, S Roždestvom, Happy New Year, Happy Christmas.
(Autor je književnik)