Svojevremeno prvi sudija Specijalnog odjeljenja podgoričkog Višeg suda, sada advokat, Lazar Aković kazao je u intervjuu za „Dan” da je pravom i pravdom opčinjen još iz studentskih dana, kada je kao devetnaestogodišnji mladić u Podgoricu došao iz provincije – da ostvari svoj životni san. Upisao je studije prava na državnom univerzitetu i među prvima u svojoj generaciji diplomirao, nakon čega je njegova karijera imala samo uzlaznu putanju. Ostvaren i privatno i profesionalno, sa posebnim pijetetom govori o svojim počecima.
● Za sudiju Specijalizovanog odjeljenja izabrani ste kao relativno mlad sudija, ali sa bogatim sudijskim stažom. Kako ste to doživjeli i da li Vam je ta uloga promijenila život?
– San svakog mladog pravnika koji započinje svoju profesionalnu karijeru u sudu je da u budućnosti postane sudija. Postavio sam sebi taj cilj i uspio sam u tome, slijedeći izreku „Ako imaš cilj, naći ćeš i put”. Pripravnički staž započeo sam u podgoričkom Osnovnom sudu, a sudijski put u Osnovnom sudu u Baru. Nakon toga sam ponovo došao u Osnovni sud u Podgoricu i nastavio dalju karijeru u Višem sudu gdje kao prvi sudija za organizovani kriminal u Crnoj Gori presuđujem veliki broj predmeta koji su bili pod lupom javnosti.
Tu svoju ulogu sam doživio kao profesionalni izazov i ogromnu ličnu odgovornost. Bio je to ogroman teret – odgovoriti vrlo teškom profesionalnom zadatku, kako u stručnom, tako i u moralnom smislu.
●Smatrate li da je, osim profesionalne i lične odgovornosti, za to bila neophodna i hrabrost, imajući u vidu da je u to vrijeme počela borba protiv organizovanog kriminala?
– Kao sudiji ideal mi je bila pravda kao opšte dobro, pa i po cijenu sopstvenog rizika. Odluke sam donosio u skladu sa zakonom i slobodnim sudijskim uvjerenjem. Poštovao sam etička pravila i imao poseban režim ličnog života, manifestovan kroz ogroman rad i posvećenost poslu, a nauštrb ličnog i porodičnog života. Prilikom donošenja odluka uspijevao sam da isključim emocije jer u suprotnom odluke ne bi bile objektivne. Bilo je mnogo neprospavanih noći, razmišljanja i preispitivanja kako određene predmete presuditi. Međutim, nakon objave presude, nikada sebe nijesam preispitivao da li sam ispravno presudio. Da sam to činio, imao bih stalno opterećenje i nemir, koji bi me ograničavali u življenju i radu.
● Da li ste se tim izborom osjetili profesionalno ostvarenim i jeste li bili svjesni težine posla koji Vas je čekao. Jesu li se realizovale Vaše želje i očekivanja?
– Da, svakako. Ostvario sam svoje želje i htijenja i kada bih ponovo mogao da vratim vrijeme, siguran sam da ništa ne bih promijenio. Od prvog dana sam bio svjestan da sudija mora imati ličnu hrabrost, kako u slučajevima kada donosi osuđujuće presude sa izricanje maksimalne kazne zatvora, tako i donošenjem oslobađajućih presuda za ona lica koja su medijski i od javnosti već oglašena krivima. Morate imati lični dignitet da bi se vjerovalo vašim presudama. U suprotnom, uprkos tome i kada su one i zakonite i objektivne, javnost ne vjeruje u to.
● Koliko predmeta ste presudili kao sudija Specijalnog odjeljenja i da li Vam je neki od njih posebno ostao u sjećanju ?
– Kao predsjednik vijeća postupao sam u najsloženijim krivičnim predmetima, od kojih su mnogi bili u žiži javnosti. Presudio sam u predmetu ubistva glavnog i odgovornog urednika „Dana” Duška Jovanovića, u predmetu ubistva visokog policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića, u slučaju ubistva petočlane porodice Roganović iz Herceg Novog, najvećeg zločina u modernoj istoriji Crne Gore, kao i u raznim korupcijskim aferama.
● Da li ste prilikom presuđenja emocije ostavljali po strani i da li je to uopšte moguće?
– Nepristrasnost je osnova donošenja sudskih odluka. Sam čin suđenja se vezuje za neutralnog donosioca odluka, nepodložnog spoljnim uticajima koji se tiču presuđenja. Naravno, nijedan sudija nije savršen i njihove karakteristike i stavovi utiču na proces odlučivanja. Uloga sudija je po prirodi drugačija od uloge advokata, koji obavljaju privatnu praksu i zbog toga analiza njihovih etičkih obaveza polazi od sasvim različite grupe pretpostavki. Sudija mora biti nepristrasan donosilac odluka. Takođe, sudija ne treba da bude lojalan klijentu, kao što to treba da budu advokati, već da bude lojalan pravosudnom sistemu i odgovarajućoj primjeni zakona. Advokat mora da služi interesima pravde kao i onima čija sloboda mu je povjerena, a njegova obaveza je ne samo da zastupa predmet klijenta, već i da bude njegov savjetnik. Interesi odbrane u procesu su različiti od interesa optužbe, mada bi etički cilj trebalo da bude isti – ostvarenje istine i pravde.
● Kako ste doživjeli napuštanje sudijske funkcije i da li je taj čin uticao na Vaš lični i profesionalni dignitet?
– Nakon odlaska iz pravosuđa ušao sam u advokatske vode.To je za mene bila velika neizvjesnost i nepoznanica. Trebalo je malo vremena da se pređe sa jednog na drugi kolosijek. Prvi moj odlazak u sudnicu u ulozi advokata bio je neobičan. I danas mi se vrlo često desi da razmišljam kao sudija, to me iskustvo naučilo, da sada u svojstvu advokata govorim klijentima da imaju realne zahtjeve, da se korektno ponašaju i da će u tom slučaju sud realnije i bolje sagledati njihovu situaciju.
● Namjeravate li da se vratite sudijskom poslu, odnosno postoji li razlog zbog kojeg bi ponovo obukli sudijsku togu?
– Uprkos tome što je sudstvo moja izvorna ljubav, ne bih se vratio sudijskom pozivu. Advokatura je za mene jedno novo otkrovenje i prilično sam se dobro snašao u njoj. Primjenjuje se more prava, ostvaruje ogroman broj kontakata sa raznim profilima ljudi. Vidici na život postaju širi i veći. Sudija vidi samo ono što se dešava na „sceni”, dok advokat vidi mnogo toga što se dešava iza „paravana”. Osim krivične materije, bavim se i građanskom materijom gdje zastupam mnogo časnih i poštenih ljudi čija su prava ugrožena. Osmijeh tih ljudi, kada im napravite uspjeh je nešto što i vas čini srećnim i profesionalno ispunjenim.
● Koliko Vas interesuje politika i da li bi ušli u te vode?
– Nikada nijesam imao ni želju ni volju da se bavim politikom. Isključivo volim da se bavim svojom strukom, onim što najbolje znam da radim.
● Kako gledate na stanje u našem pravosuđu i aktuelne reforme?
– Sa godinama i iskustvom dolazi i mudrost. Regrutovanje sudija iz reda advokata bilo bi korisno za pravdu jer bi odluke takvih sudija bile mudrije i plod sveukupne životne analize i sagledavanja. Problemi bi se posmatrali kroz širu životnu prizmu, doduše, sa jednim nedostatkom – blažim stavom prilikom izricanja kazni, jer kao advokat bivate tolerantniji prema svakom problemu zbog želje da klijentu pravite što je moguće povoljniji rezultat.
Reformski zakoni koji se donose u poslednje vrijeme u značajnoj mjeri su nepovoljni za građane, a samim tim i za advokaturu. Štiti se država od pojedinca. Avgustovskim izmjenama Zakona o parničnom postupku propisano je da u sporovima i država ima mogućnost da traži naknadu troškova ukoliko uspije u sporu. Da apsurd bude veći, ta naknada troškova se traži po advokatskoj tarifi. Veliki broj građana sada neće tražiti sudsku zaštitu zbog bojazni da ne izgube spor i da će onda morati da državi plati troškove postupka. Upravo je izglasan i Zakon o državnim službenicima i namještenicima u kojem je, između ostalog, propisano da prava iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine od dana nastanka obaveze. I to je odredba koja je donesena na štetu zaposlenih, jer će mnoga njihova potraživanja zastarjeti.
VJ.DAMJANOVIĆ
U velikoj galami strada istina
● Koliko je teško u današnje vrijeme i u aktuelnim okolnostima zadobiti povjerenje klijenata?
– Kao advokat kada branim lica koja su optužena za najteža krivična djela, osim što ih profesionalno branim, uvijek strogo vodim računa i da dodatno svojim ponašanjem i postupanjem ne povrijedim osjećanja žrtava – oštećenih.
Sudijsko ime mi je u velikoj mjeri donijelo klijente. Međutim, da bi se zadržali klijenti i sticali novi, neophodni su rezultati koje pravite. Klijentu se nikada ne smiju dati garancije za siguran uspjeh, jer uvijek može nešto da se iskomplikuje i u čistim pravnim situacijama. Najveći neprijatelj u advokaturi može da postane baš vaš klijent, kada se napravi neuspjeh. Zato treba biti vrlo obazriv. Neki klijenti – okrivljeni očekuju od vas nemoguće. Takve klijente ne volim da zastupam. Znaju često da pitaju: „Kakav si sa sudijom… Jesi li dobar sa sudijom?” Uvijek im dam isti odgovor: „To nije bitno, bitno je da smo `dobri` sa činjenicama, pa je nebitno ko god da sudi u predmetu.” Mnogi klijenti vole kada advokat u sudnici „pravi teatar”, kada vrijeđa sud i tužioce. Tada im izgleda da imaju moć. Meni je taj model ponašanja neprihvatljiv. Osim toga, za stranku je neisplativ jer dovodi sebe u nepovoljniji položaj. U velikoj galami može ponekad da strada i istina.
Šah je (kao) život
– Godinama sam igrao šah i to za uspješne šahovske klubove: „Mimozu” iz Tivta, Elektroprivredu iz Nišića, Ivangrad iz Berana. Bio sam predsjednik ŠK Elektroprivreda iz Nikšića i selektor muške seniorske reprezentacije Crne Gore.
Šah je sjajna igra, koja život odslikava fantastično. Dama ili kraljica je najjača figura na tabli, dok je kralj najmoćnija. Ako treba, svi ginu samo da kralj pobijedi. Uprkos svojoj snazi, ako zatreba i dama se žrtvuje za piona (najslabiju figuru u partiji), da bi kralj pobijedio. Uprkos emancipaciji žena, ovo je, nažalost, istina. Naše majke, sestre, supruge su stub društva na kojima počivaju mnoge vrijednosti, kako porodične, tako i društvene. To moramo priznati i biti im na tome zahvalni. Novogodišnje čestitke prvo upućujem njima, pa onda i svim ostalim građanima Crne Gore.