- Piše: Milisav S. Popović
Praktikovanje života - često odbacivana kardio disciplina kod ljudi. Najčešće zbog kolektivne svijesti koja je podjarmila ličnost... zbog toga očekujemo da bude «tako i tako, jer drugačije ne može nikako». Smatramo da se nešto podrazumijeva iako apsolutno ne mora. Zato ću da vas naučim kako da najbolje griješite... jer svi ostali uče drugačije. Pa opet ne ide. Ovako ćete makar znati na čemu ste.
* * *
Voliš ga već toliko dugo. Patiš za njim. On je divan, snažan, sportista, uspješna karijera. A ti misliš da si tek obična cura... pa plačeš od ljubavi. Slušaš sve tužne pjesme ovog svijeta. I ne preduzimaš ništa... a i kako bi kad misliš da ga ne zaslužuješ. Ne beri brigu, zlato. Zapamti, sve je stvar komunikacije. Vježbaj šta bi rekla. Kako bi se iskazala. Pođi od toga «hm, šta bih ja voljela da čujem?». Budi ubjedljiva, ali ne i nametljiva. Operi kosu, neka ti lokne padaju na ramena. Natakari osmijeh na lice. Nek ti zubi pjevaju «Kako su biseri sijali». Izbor riječi je put do srca. Ponavljaj u sebi «ja sam komunikativna», «ja mogu sve», «moja komunikacija je moja moć» - i sledeći put kad ga vidiš pođi i razgovaraj sa njegovim dečkom.
* * *
Ako su vas iznervirali loši ljudi... samo meditacija. Udahnete - mislite na cvijeće. Izdahnete - budite talas. Ako i dalje čujete zvukove... opet udah - budi oblak. Izdah - vizualizuj sunce u sebi. Ako i dalje dopiru ometajući zvuci iz okoline - fokusirajte se jače na disanje. Udah - ja sam svjetlost. Izdah - pun sam ljubavi. E, ako i sada čujete zvukove - ustanite i pritegnite povez preko usta go.nima, mora da se traka razlabavila.
* * *
Smatraš da si poseban. Da su tvoji talenti izuzetni. Ali niko to da vidi. Osjećaš da možeš mnogo više. Da te okolina ne zaslužuje... Ne razumiju te prijatelji, porodica... A ti znaš da možeš da promijeniš svijet! I usamljen si zbog toga. Jako usamljen. Imaš toliko osjećanja koje si sabio u stomak - i veneš, iako si najljepši cvijet pod ovim nebom.
Pomogni sebi, učini nešto. Prvo, uzmi telefon... istrči na ulicu... udahni taj lijepi vazduh i uključi kameru... snimaj sve. Snimaj svakoga ko prolazi. Idi dalje! Uđi u kafiće, butike, restorane... svakog snimaj. Snimaj pola dana ako treba. Kad se umoriš, ali baš umoriš, pođi kući. Opusti se, prebaci snimak na komp, skuvaj kafu, zavali se i kreni da gledaš sva ta lica... Gledaj ih dobro. Sve te noseve, oči... obraze... sve te glave. Jesi li ih baš pažljivo vidio? E, oni se osjećaju isto kao ti. Sve poseban do posebnog, majmune.
* * *
Ti voliš veselja. Svadbe su ti posebno drage. I trubači... joj, trubači! Kažeš da slušaš pop i rok, ali zapravo ti je Ceca kraljica. Ima ona nešto što tebe ispuni ko planinu, pa eruptiraš ko vulkan. I Dara Bubašvaba je top. Ti znaš da se jednom živi. I da je ulica najveća škola. Ti voliš svakoga... ne osuđuješ. Ljubiš se sa ljudima kad ih sretneš. Okreneš brigu na veselje. Dižeš kredit radi putovanja, jer «kad ćeš ako nećeš sad?»... čovjek nema vremena da se nervira. Od onih si koji su sve rano shvatili. U sebi ponavljaš «foliraj dok ne uspiješ». I uspjećeš, znaš!
Molim te, pošalji mi svoj broj, mejl, adresu stanovanja, Skajp i Vajber... da znam ko si, i da te svuda blokiram.
* * *
U ovoj godini su kreirali jedinjenje Gt23ER - ili najjaču sintetičku tvar koja stvara nesagledive psihoaktivne posledice. Već su je nazvali «Kriket» - konzumiranjem vodi do toga da čovjek počinje da se oglašava zvucima nalik cvrčku. Neke od fizičkih promjena su: izbuljene oči (gornji kapci se parališu i ne mogu da se preklope), ramena se izdižu do nivoa ušiju, brada je izbačena - pa osoba djeluje kao da je spremna da ugrize, prsti su rašireni, a noge u blago povijenom položaju - kao gorila spremna za kavgu. U mentalno-duševnom smislu karakteristike su: manija, pojačan libido, agresija, kanibalistički porivi, vizuelna kompresija (stvari se prikazuju kao pojave - npr. pegla se češlja), agresija, napadi plača i grlenog smijeha, znoj na zglobovima (posebno na koljenima), spoticanje, nenormalno lučenje pljuvačke, nerazlikovanje šta je gore, šta dolje... gdje je lijevo, a gdje desno. Jedan od naučnika reče da je ovakve nesretnike najhumanije liječiti metkom u čelo.
Inače, Gt23ER je dobijen repliciranjem hormona kod dječaka u pubertetu. Nadam se da vam je sad jasno zašto smo ovakvi.
* * *
Ta starica je umrla skoro. Bila je povučena, blage naravi. Ruke tople, neobično meke... kao gučica vate kad se ugrije. I voljela je da te gleda u oči... radovali su je susreti, sitne stvari i punjene čokolade. Ma baš neka mila starica bješe. Od onih za koje svi kažu da se pamte... ali ih brzo zaborave. Pričala je ispod glasa i sve na bijelom svijetu joj bilo po volji i kako treba. Doživjela je devedeset pet ljeta, i upitaše je malo prije nego je otišla: «Bako, za čim najviše žališ?».
Ona im stidno odgovori: ,,Žalim što sam mislila da sam previše stara kada sam imala sedamdeset godina».
Mnogo su se svi smijali... i tu anegdotu prepričavali.
Svima je i dalje smiješna... svima, osim meni. Možda je nisu dobro shvatili?
Meni se nešto u grudima otkači kad na ovo pomislim, pa se o srce spotakne, pa mi dušu razvali.
Propustili smo toliko zagrljaja i sjedjenja na travi. Sve učeći kako da ti život postane obilan i obiman. I kako da se ozvaniči. Kako da zveči, kako da sjaji.
Plašim se da nam, na kraju, žal za običnim ne bude veći od te pohotne gladi.
A ja bih od svih tih iznenađenja na koja nabasam... sitna, velika i značajna, grdna i aljkava... da dočepam ono koje svako drugi previdi - ono koje će da me nauči kako da sebi prijam, pa makar sve ostalo da ispustim. Ma šta drugi kazali.
Pa da jednom, na kraju svega, izustim - Plesali smo valcer, kad su svi drugi tango igrali.
(Autor je književnik)