-PIŠE: Vasilije Marković
Zgađen dnevnom politikom, Jole je ponavljao svoj rezon: Da mi se pojavi Lenjin, ne bih se pridružio njemu!
Uz zahtjev za priznanje prava na ličnu penziju, Jole je bio škrt.
„Uz zahtjev za priznanje prava na ličnu penziju podnosim vam sledeće podatke:
U oktobru 1921. g. prišao sam revolucionarnom pokretu predvođenom od dr Vukašina Markovića i u istom aktivno i organizovano učestvovao. Međutim, 28. maja 1922. g., kao pripadnik navedenog pokreta ranjen sam u borbi sa žandarmerijom, na terenu Pipera, i tako bio uhvaćen i uhapšen od strane ondašnjih vlasti. Od dana hapšenja proveo sam u istražnom zatvoru sve do 1926. g., kada mi je održano suđenje i bio osuđen na kaznu robije u trajanju od dvadeset godina, te sam izrečene kazne, sa vremenom provedenim u istražnom zatvoru, izdržao punih dvanaest godina, i tako u maju 1934. g. pušten na slobodu...”
Sve ovo potvrđuje Savez komunista, Opštinski komitet Saveza komunista Crne Gore, svojom potvrdom od 29. 1. 1960. godine:
„Da je Marković Jole, iz Pipera, 1921. prišao revolucionarno-radničkom pokretu. U revolucionarnom pokretu dr Vukašina Markovića je učestvovao i na tom radu je uhvaćen i osuđen na dvadeset godina robije, od kojih je izdržao dvanaest godina, od 1922. do maja 1934. g. Puštanjem sa robije 1934. g. primljen je za člana KPJ i sve do rata 1941. g. nastavio je da se bavi revolucionarnim radom te mu je to bilo pretežno zanimanje. U ratu je, takođe, bio čitavo vrijeme do maja 1945. g. kao aktivan borac. Nosilac je „Spomenice 1941. godine”.
Naše je mišljenje da mu se vrijeme od 1921. do aprila 1941. godine prizna kao vrijeme provedeno u revolucionarnom radu i prizna u aktivan radni staž.
Takođe, vrijeme od 1941. do maja 1945. g. treba mu priznati u dvostrukom trajanju što mu pripada kao nosiocu „Spomenice 1941. godine”.
Od dana oslobođenja, 15. maja 1945. godine do 1. februara 1949.g. „proveo sam u aktivnoj službi na raznim vojnim i civilnim dužnostima, pa mi se, po ovom osnovu, ima priznati u penzijski staž vrijeme u trajanju od tri godine, tri mjeseca i petnaest dana” – zaključuje Jole u obraćanju Sreskom zavodu za socijalno osiguranje.
Sve te podatke prikupio je u prvoj polovini 1960. godine.
Jole je dobio jednosoban stan u Podgorici od Saveza boraca. Nije prespavao u stanu više od tri dana. Ne može se naviknuti.
Godine 1961. Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost.
Najviše Jolevom zaslugom dovedena je struja do Liše. Mnogo se angažovao oko probijanja puta za Đurkoviće i Lišu, kao što se angažovao oko snabdijevanja vodom sa Brajalovice slobodnim padom. Plaćao je to zadovoljstvo, dok nije škola na Drezgi dobila vodu.
Jole je bio član Školskog odbora na Drezgi nekoliko godina.
Nakon mature, Vasilije se preseljava kod tetke Zare, u Beograd. Završio je Pravni fakultet. Ostao je u Beogradu.
Poslije toga je upisao Fakultet dramskih umetnosti koji je uspješno završio. Doktorirao je na tom fakultetu, poslije završetka postdiplomskih studija. Radio je najduže u Pozorištu na Terazijama, kao pomoćnik upravnika i upravnik.
Njegova majka, kad je saznala za to, komentarisala je:
Ovaj moj prispjenak krpi raše glumcima u Beogradu, dok se ovi džogani otimaju đe će koga da uposle!
Brak Vojislave i Gojka Minića, prethodno odobren od strane oba roditelja, uz blagoslov, trajan je.
Jole je završio život 20. decembra 1986. g., a Darinka 24. novembra 1995. godine. Naša majka je tragično završila svoj put. Sahranjeni su na Malom bilu, blizu kuće, zajedno sa Veselinom.
Rijetko je koji Crnogorac i Jugosloven prošao tako dug i mučenički put od samog djetinjstva. Nesvakidašnji, nema šta! Vrtoglavi let kroz predjele riječi i slika u kojem su imena svjetlosni orijentiri. Nema sumnje da je naš otac bio taj svjetlosni orijentir.
Raspad Jugoslavije zbio se 25. VI 1991. i ništa nije bilo kao ranije!
Izukrštani putevi. Bila jednom jedna zemlja...
(KRAJ)