-Piše: Jovo Pejović
Sreli smo se na Trgu Republike u Podgorici, u noći svečanog dočeka Pravoslavne nove godine, moj bivši partijski drug i ja. „Srećni praznici tebi i tvojoj porodici. Znam da ti je prošla godina i lično i porodično bila teška. Ali znam da ti imaš snage da se nosiš s najvećim teškoćama“, izgovori on u jednom dahu. „Hvala ti, prijatelju, na riječima podrške“, otpozdravih srećan što smo se ponovo sreli. Evocirali smo uspomene na godine dočeka Pravoslavne nove godine ispred crkve Sv. Đorđa u Podgorici, kada nas ni kiša ni kordoni policajaca naoružanih do zuba nisu mogli odvratiti od namjere da ostanemo do kraja, i stari i mladi zajedno. Sticajem nekih čudnih okolnosti, moj prijatelj i ja se dugo nismo vidjeli. Život nas je vodio svojim putem, iako su nam se životne staze nekad ukrštale i preplitale, jer smo slijedili iste putokaze. Težeći istom cilju, slobodnoj, demokratskoj i normalnoj Crnoj Gori. I tada, kada su nam se stavovi po nekim pitanjima razilazili, ni on ni ja nismo odustajali od istog cilja, tako da bismo se ponovo susretali na nekom od raskršća i uvijek se prijateljski pozdravljali, baš kao i te noći. Nijesam imao namjeru da ga pitam gdje je politički angažovan, ali on kao da je jedva čekao da mi kaže da je na putu koji slijedi moja partija. „Nijesam te podržao kad si pristupio Demokratskom frontu, jer sam vjerovao da ljudi koji su u tom trenutku vodili partiju koju smo, između ostalih, i ti i ja osnivali, iskreno rade na njenom jačanju. Kada sam shvatio da nije tako, ali i da su oni koji su me ubjeđivali da vi to radite sebe radi nedugo zatim demantovali sebe i napustili partiju, odlučio sam da se vratim svojim prijateljima, jer ste jedini do kraja ostali posvećeni idealima koje smo sada već davne 1997. godine zajedno postavili kao cilj, od kojeg nećemo odustati. Istina, više nikada neću uzeti člansku kartu bilo koje partije, ali ću slijediti ideju koju smo zajedno gradili.“
Dragi prijatelju, nikada nisam posumnjao u tvoje iskrene namjere, iako sam se sam za sebe pitao gdje si dok ja protestujem pred Skupštinom i špartam podgoričkim ulicama uzduž i poprijeko. Znam da su na putu kojim smo nekada davno krenuli, mnogi posustajali. Neki se predavali, neki odustajali, a neki se prodavali. Bilo je i onih koji su me savjetovali da je to što radim uzaludan posao, da je to put koji nema prolaz. Ti si me ohrabrio da ima nade, i da mi koji smo 1997. godine krenuli na put za slobodnu i demokratsku Crnu Goru nemamo pravo na odustajanje, ma gdje bili. Nemamo pravo da se odričemo ideala za koje su se borili naši preci, i na kojima se temeljila njegoševska Crna Gora. Nemamo pravo ni da krijemo ko smo, šta smo i kojim jezikom govorimo, i zašto se borimo, ma koliko to u ovom trenutku bilo nekredibilno. Naša Crna Gora između bajkovitih priča američke poslušnosti, lažnih obećanja, izmišljenih podjela i kojekakvih budalaština, mora izabrati put istine kao jedini koji će sačuvati i nas i našu državu. Svjesni da su neke istorijske bitke za dugi niz godina arhivirane, ali ne i za sva vremena zabetonirane, ne smijemo po cijenu svega zaboraviti na naše tradicionalne i jedine istinske prijatelje i istorijske vrijednosti na kojima je stvarana Crna Gora. Ovi današnji, takozvani prijatelji kroz istoriju su nas disciplinovali, bičevali, do temelja rušili, i šta sve nijesu činili da nam promijene identitet. Kada su nailazili na čvrst otpor, oni bi odustajali i čekali novu priliku da se na političkoj sceni Crne Gore pojavi neko novi, da im pomogne u ostvarivanju tog cilja. U Crnoj Gori još uvijek ima dosta spremnih da čuvaju korijene, hrabro i dostojanstveno. Svakim danom je sve više onih koji se vraćaju svojim korijenima, ne zbog političkih partija i pojedinaca, već zbog budućnosti Crne Gore i njenih građana. Uostalom, svako ko je htio mogao se uvjeriti kako su političari odustajali od principa koje smo zajedno proklamovali.
„Meni ni godine, ni političko iskustvo ne dozvoljavaju da ponovo budem izmanipulisan od samoproklamovanih lidera i programa partija iz kojih niko ne može zakučiti ko su i od koga su, kojim jezikom govore, i u kojoj se crkvi mole, za koga i zašta se bore“, zaključi na kraju moj stari, partijski drug.
Imam osjećaj da je ovaj susret pomogao i njemu i meni da s više optimizma gledamo na budućnost Crne Gore.