-PIŠE: mr Aleksandar ĆUKOVIĆ
Privodeći članak kraju, Prnjat u nešto oštrijem tonu ističe: ,,M.M. odbacuje moju primjedbu o paternalizmu nekih svojih stavova dajući objašnjenje da je tu riječ o ‘kritičnosti prema našoj zdravorazumskoj svijesti o sebi’. Pa ipak, možemo se pitati da li je tu riječ o kritičnosti prema našoj zdravorazumskoj svijesti o sebi, ili o kritičnosti prema njihovoj zdravorazumskoj svijesti o sebi. Sporno je, naime, da li profesor Marković u ovom kontekstu zaista kritikuje (zdravorazumsku) svijest o sebi kao takvu, ili vjerničku (zdravorazumsku) svijest o sebi – i to sa pozicije onih koji znaju bolje.”
Mihailo Marković odgovara Prnjatu tekstom ,,Paternalizam i kritika. Odgovor Aleksandru Prnjatu”, u kom navodi da se ,,kritičar (A.P.) ponaša kao da on zna bolje kakva je svijest religioznog čovjeka nego taj čovjek, on zna da je ta svijest iluzorna, sa visine toga znanja on mi implicitno savjetuje da se tih iluzija oslobodim” i dodaje da je ,,Prnjat utoliko korektan što ,,paternalističkom kritičaru ne pripisuje namjeru da nekoga liši slobode, već se ograničava na komentar ili savjet, pri čemu može biti iskreno uvjeren da je to što savjetuje u interesu ove osobe. Prnjat ovu vrstu (‘benignog’) paternalizma naziva ‘jezičko-ekspresivnim’”.
Čini se da Marković baš na ovom mjestu i priznaje relevantnost Prnjatovog pojma, iako to čini sa izvjesnom jezičkom rezervom gdje kaže ,,čini mi se da bi ovakva upotreba pojma ‘paternalizam’ veoma proširila njegov obim i ograničila kritičko mišljenje (da ne bi izgledalo paternalističko)”. Međutim, Marković već narednom rečenicom u kojoj navodi tumačenje pojma paternalizam iz Oksfordskog filozofskog rječnika pokušava opovrgnuti pojam u odnosu na kritiku. Nešto čvršće priznanje Mihailo Marković daje u konstataciji ,,Ipak, ono na čemu insistira Aleksandar Prnjat zaista ima jedan problem koji nije lako terminološki odrediti”, međutim, tekst zaključuje time da se, uprkos svemu, ,,filozofska kritika religije prije može okarakterisati kao antipaternalistička, nego kao neki oblik paternalizma”.
Na ovaj tekst Prnjat piše odgovor ,,O jezičko-ekspresivnom paternalizmu: replika Mihailu Markoviću”, u čijem početku potvrđuje rekonstrukciju profesora Markovića o pomenutom pojmu. Prnjat, takođe, ne smatra da je Markovićevo viđenje jezičko-ekspresivnog paternalizma po kome se kritičko mišljenje ograničava ispravno.
,,Postoji više načina za hvatanje u koštac sa ovim problemom: prvo što čovjeku pada na um jeste da kritičko mišljenje, ako ne želi da izgleda ili zvuči kao paternalističko ne bude paternalističko. Zatim, izleda mi da bi već i sama svijest o ovom problemu mogla doprinijeti njegovom ublažavanju. Jednostavan, dobro poznat i odavno korišćen način je stilistička opreznost. Tu će onda po pravilu postojati tenedencija korišćenja različitih „omekšivača” u formulacijama, odnosno, izraza kao što su „čini mi se”, „izgleda da”, „po mom mišljenju”, „prije bi se moglo reći da” i svega onog što stoji nasuprot kategoričkim formulacijama”.
Ono što je posebno važno istaći jeste da Prnjatov zaključak u tekstu ,,O jezičko-ekspresivnom paternalizmu: replika Mihailu Markoviću”, kojim je polemika i završena, zapravo znači i zvanično prihvatanje, ne samo na nivou razlaganja i analiziranja pojma koje vrši Marković, već i direktne primjene istog u diskursu. Prnjat tu kaže: ,,Svijest o tome da smo na terenu na kojem stavovi ne bi trebalo da budu izricani na kategorički način, mogla bi da rezultira da isti ne budu više formulisani tako da zvuče paternalistički. Na to upućuje već i sam stil kojim je profesor Marković napisao tekst u kojem razmatra pojam jezičko-ekspresivnog paternalizma: stavovi su sasvim gipki, u njima nema ni pomena od nekog kategoričkog tvrđenja”. Kao ilustraciju svog stava da se, osim suptilno i između redova, paternalistički stavovi o eshatološkim pitanjima mogu izreći i brutalno, Prnjat pominje stav još jednog autora, profesora Zorana Kinđića. Ovo je izazvalo novu polemiku između Prnjata i Kinđića koja je i sama postala predmet posebnih razmatranja.
Kada su u pitanju odjeci polemike Marković – Prnjat mogli bismo konstatovati da ova polemika nije prećutana, preciznije, nije prošla nezapaženo i njome su se bavili Boriša Aprcović (u radu ,,Polemike Aleksandra Prnjata”), Bojana Romić (u radu ,,Polemike u srpskoj filozofiji 1990–2010”) i Aleksandar Ćuković (u radu ,,Aleksandar Prnjat o jezičko-ekspresivnom paternalizmu” i knjizi intervjua ,,Konture horizonta”).
Boriša Aprcović podrobnije analizira tok polemike Marković – Prnjat, uz primjedbu da Marković pokušava da izjednači vjeru sa uobičajenim, socijalnim formama povjerenja, ,,što dalje proizvodi zabunu u razlikovanju religijskog i naučnog metoda saznanja”. On dodaje da se diskurs profesora Markovića može opisati kroz sledeća četiri koraka: nedostatak distinkcije između religijskog i racionalnog povjerenja, označavanje religije kao ,,starog” i nauke kao ,,novog” naprednijeg pogleda na svijet, postavljanje religije i nauke u obrnuto proporcionalan odnos i predrasude o ,,moralu nauke” i ,,nemoralu religije”.
(NASTAVIĆE SE)