-Piše: Magda Peternek


Razlika između nepismenih i onih polupismenih je u tome, što polupismeni misle da su pismeni, a nepismeni su ubijeđeni da su polupismeni. Ni jednima ni drugima nije lako da misle, a nesreća je da je onih pismenih veoma malo. Velika je zaista muka što smo pri samom vrhu ljestvice među onihma koji znaju da napišu samo nekoliko slova, ili nijedno kukalo. Istina, postoje mnogi koji nijesu imali ni priliku ni mogućnosti da se opismene, ali postoje oni koji su to mogli, a uradili su samo do pola. E, baš takvi me najviše plaše. Umislili da su popili svu pamet svijeta, pa glumataju i prave se veliki i totalni znalci. Ona druga polovina ostala im je u onom dijelu gdje raste ’’najbolja’’ vrsta praziluka. Takvima odatle nikada ne dolazi u glavu, jer im jednostavno nema gdje doći.
Polusvijet. Baš takav, jad i čemer, udruženim snagama, prizemnim ‚‘brigadama’’, gaji primitivizam, žanje li ga žanje, da mu živi njihovo bjelosvjetsko neznanje.
Nikada nijesam voljela ništa što je do pola. Ni čašu napunjenu do pola, a bogami ni flašu, ni do pola odškrinuta vrata. Ništa mi gore vala nema ni od pola naručene porcije. Nijesam nikada ni u čemu išla do pola. Više sam za onu varijantu da ne krećeš, nego da se sa pola puta vratiš. A, ako kreneš, onda idi do kraja. Ne zato što isključivost ima dobrih strana, već što se samo svjesnim i savjesnim, naravno i prodornim putem i stavom može stići na željeno mjesto. Srljanje mi je nepoznata disciplina i ostavljam je onima koji misle da će tako lakše do cilja. Dakle, ne volim ništa što nije cijelo, pa makar bilo samo crno ili samo bijelo, i ubjeđeno u svoju kompaktnost.
Polusvijet, taj većinski dio što gospodari našim prostorima, nema pojma o čemu ja danas pišem. Bila bih srećna kada bi to važilo samo za danas, ali njihove ’’vijuge’’ jednostavno nikada nemaju uvid u drugu polovinu. Polusvijet, razbaškaren u svojim poluplitkim mislima, razgaćen usred svoje zatucanosti, okićen nevaspitanjem i neznanjem, diči se i ponosi što mu je javašluk prirodno stanište. Možda bih nekako mogla i da shvatim ovu vrstu skorojevića, ako bi oni bar nekada pokazali svjesnost stepena svog nakaradnog uticaja na kompletno društvo, možda bih im nekako i oprostila, ako bi se jednog dana pokajali što su na vlasti i što su se rugali časti, ali očekivati od džibera da bude gospodin bilo bi u najmanju ruku naivno. Nije lud taj bahati i egom prejedeni snob da tako lako razuvjeri pošten i dostojanstven svijet.
Polusvijet, taj ekstremni i nižerazredni diktator nad svime što bi ovaj život učinilo dostojanstvenijim, unosi i šepuri svoje licemjerno lice prema svima koji misle kao ja. Na sreću, ali i nažalost, ne ponestaje mi ni inspiracije ni razloga za ovakav stav. Na svakom ćošku nailazim na ovaj soj ljudi, koji me užasavaju svojim bitisanjem i koji svojom razgoropađenom potrebom da nadvladaju nad onim dobrim ne prezaju i ne zaziru ni od čega. Prevaspitao je polusvijet sve ono što mu je stajalo na putu da dođe i da ostane polusvijet. Zasadio je taj nesoj klicu svoje zarazne i otrovne misli i uputio bljutave riječi neukusa ka svemu što se vaspitanjem i kulturom može zvati. Gospodarili su vjekovima ovim prostorima razni osvajači, mijenjale su se glavešine, ratovalo se i ginulo za slobodu nijemo, što bi se u Titovo vrijeme reklo, ali niko od njih nije ostavio takav pustoš i niko nije tako ojadio ovaj narod, kao što je to učinio ovaj zatucani i novopečeni polusvijet. I to ne oružjem, već primitivizmom i onim što možda čini suštinu njihovog terora, a to je želja da prikriju svoje jadno i bijedno, totalno neznanje. Neznanje, i to baš u svemu, a najviše u onome što ih najviše i boli, a to je što nikada ne mogu naučiti kako se postaje ono zbog čega jedino vrijedi postati i opstati na ovom svijetu, a to je biti čovjek.
Zato, dragi moji, ne dozvolite da vam polusvjetske polutke budu na ’’meniju’’ života. Smisao i suština su mnogo ukusniji i mirisniji. Izađite u svijet. Onu bljutavu polovinu ostavite njima. Ja to radim upravo sada. I ja i moj bič, jer polusvijet je kič.(Autorka je pjesnikinja)