Pitanje dalje saradnje Crne Gore i italijanske kompanije A2A u Elektroprivredi može dobiti nedvosmislen odgovor tek nakon okončanja potpuno i detaljno obavljene analize rezultata proteklog petogodišnjeg perioda, kazao je u intervjuu za „Dan” poslanik Demokratskog fronta Strahinja Bulajić.
– U tom smislu odlučujuće su odredbe takozvanog „EPCG ugovora”, kojima su sasvim jasno i precizno utvrđeni svi ciljevi na osnovu kojih bi trebalo sagledati uspješnost, odnosno neuspješnost, strateškog partnera A2A. Ukoliko se pokaže da su ti indikatori ispunjeni, onda bi to bila najbolja preporuka i viza da se nastavi započeta saradnja. Ali, ukoliko se pokaže da A2A nije ni izbliza ostvarila ugovorom precizirane indikatore, tada bi Italijane trebalo svesti na običnog manjinskog akcionara sa značajnim, ali ne i odlučujućim učešćem u vlasništvu, pa samim tim i u upravljanju Elektroprivredom – rekao je Bulajić i dodao da bi analiza ostvarenja indikatora morala biti data na uvid stručnoj i široj javnosti.
– Isto važi i za odluke koje Vlada bude donosila u vezi sa EPCG – istakao je Bulajić.
●Očekujete li da će Vlada i A2A postići dogovor do kraja marta i hoće li taj ugovor odgovarati Italijanima?
Najmanje što očekujem je da će Vlada u pregovorima sa A2A, u prvom planu imati interese Crne Gore, a oni nijesu ni mali ni zanemarljivi u elektro-energetskom sektoru kojim dominantno upravlja EPCG. A2A je veoma povoljno stekla značajna vlasnička prava u ovoj kompaniji, koja sama za sebe čine izuzetno veliku vrijednost. Ta prava su sada tu gdje jesu i ovog momenta ne treba ih dovoditi u pitanje, ali sva ostala prava, kao što je menadžersko upravljanje, povlašćeno finansiranje itd., treba najprije da se zasluže, pa tek onda da se dobiju.
●Ukoliko se Vlada i A2A ne dogovore, mogu li Italijani pokrenuti arbitražu, s obzirom na to da nijesu ostvarili profit od obećanih 300 miliona, najviše zbog smanjene cijene struje?
Koliko sam upoznat, ugovor je zaštićen takozvanom vašingtonskom arbitražom. Zašto se crnogorska strana usaglasila i prihvatila baš „vašingtonsku arbitražu”, ostaje nejasno. U svakom slučaju, shodno ugovoru, spor pred tom arbitražom može pokrenuti A2A, ali i Vlada, s tim što treba imati u vidu da je taj postupak dobrim dijelom neizvjestan i poprilično skup. Zato se, u principu pokreće i vodi, samo ukoliko je ugovorna strana ubijeđena da su povrijeđena njena prava utvrđena „EPCG ugovorom” i crnogorskim pravom.
Mislim da smanjenje cijene električne energije nije dobar osnov za pokretanje i vođenje arbitražnog postupka jer je te odluke donosilo nezavisno regulatorno tijelo. Po definiciji na njih niko nije mogao da utiče, pa ni sama Vlada kao potpisnik ugovora. Ne vjerujem da je ugovorom Vlada mogla da se obaveže da će doći do povećanja, ili da neće doći do smanjenja cijena električne energije u Crnoj Gori. U suprotnom, Vlada bi najdirektnije povrijedila nezavisnost regulatornog tijela, i to bi imalo mnogo šire posledice.
●Je li Vlada pogriješila što je djelimično privatizovala EPCG?
Niko ne prodaje resurse, a ni privredne kapacitete koji donose profit. Ukoliko se to desi, u nekim okolnostima, svaki dobar domaćin, a to bi trebalo da bude i država, nastoji da ih vrati u što veći obim vlasništva. U svakom slučaju, bez velike nevolje i nužde ne ide se u dalje otuđenje.
Kao legalista sam zato da se potpuno poštuje svaki partner države u pogledu stečenog vlasništva, ali da se u posebnom monitoringu nadgledaju takvi procesi i da se maksimalno zaštite interesi zemlje i naroda. To posebno očekujem u ovom slučaju.
D. Milačić
Potrebna saglasnost Skupštine
●Hoćete li ponoviti inicijativu da Skupština daje konačnu riječ o ugovoru sa A2A?
Moje duboko ubjeđenje je da bi i Vlada trebalo da podrži ovaj zahtjev, te da za svaku odluku o tako značajnom pitanju kao što je nastavak saradnje sa A2A u elektro-energetskom sektoru dobije saglasnost Skupštine. U svakom slučaju njen odnos prema ovom pitanju biće veoma indikativan u pogledu ne samo transparentnosti već i odgovornog rada u valorizaciji najvrednijih crnogorskih resursa, među koje, bez ikakve sumnje, spada elektroenergetika.
Razgovori traju dovoljno dugo i vode se pod izvjesnim velom tajnosti. Javnost se veoma, šturo i nepouzdano informiše, pa i to upućuje na opravdanost zahtjeva, da se sa tokom pregovora i eventualnim sporazumima upozna i Skupština.
TE i Rudnik uglja davno je trebalo spojiti
●Treba li spojiti Termoelektranu i Rudnik uglja u jedno preduzeće?
Iskustva iz okruženja i svijeta pokazuju da se po pravilu organizaciono objedinjavaju termoelektrane sa rudnicima koji ih snabdijevaju sa ugljem. U našem slučaju, najbolja šansa je propuštena početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. Tada se prije investiranja u termoelektranu i prije početka njenog rada jednostavno moglo izvršiti spajanje termoelektrane i rudnika. Bilo je to vrijeme društvene svojine. Slična šansa je propuštena i sredinom devedesetih godina, kada su ta preduzeća funkcionisala kao dva odvojena javna preduzeća, svako sa svojim ovlašćenjima. I to bi imalo energetsko-ekonomski smisao.
Sada je sasvim drugačija situacija, Termoelektrana i Rudnik uglja su akcionarska društva sa strukturom vlasništva koja ne ohrabruju da bi objedinjavanje išlo lako. Taj postupak zahtijevao bi i značajna sredstva za otkup akcija manjinskih akcionara ukoliko bi se država i A2A kao dominantni vlasnici EPCG i Rudnika uglja o tome dogovorili.
U tom postupku mora da se vodi računa o još jednom veoma značajnom partneru – lokalnoj samoupravi Pljevalja, koja u energetskom sektoru ima značajne interese.