Da su se kojim slučajem fabrike vode u Crnoj Gori uspjele održati, država danas ne bi uvozila nijedan litar. Fabrike vode, kojih je bilo sedam, godišnje su u prosjeku proizvodile oko 20 miliona litara vode, a rekordna proizvodnja ostvarena je 2014. godine, kada je proizvedeno skoro 25 miliona litara vode. Sada se ogroman novac daje za uvoz vode, umjesto da se dio novca usmjeri na pomoć domaćim proizvođačima.
Na poslednjoj sjednici kabineta premijera Duška Markovića usvojen je plan na osnovu kojeg Vlada u ovoj godini planira da izda koncesije za osam izvorišta za potrebe flaširanja, odnosno pakovanja ili dopremanja vode.
Potpredsjednik Demokratske Crne Gore Momo Koprivica smatra da to što Crna Gora uvozi vodu u vrijednosti od 10 miliona dolara govori o zaostalosti crnogorske privrede, neiskorišćenosti resursa, dominaciji uvozničkih lobija, ali i o velikoj štetnosti neoliberalne politike.
– Crna Gora raspolaže izuzetnim resursima koji bi joj omogućili izvoz u velikim razmjerama, ali ništa nije učinjeno da se to realizuje kroz odgovarajuće investicione projekte. Ovaj pokazatelj najbolje ilustruje razmjere uvozne zavisnosti naše privrede. Naime, Crna Gora pokriva svega 16 odsto uvoza izvozom, i tu smo ubjedljivo na začelju kad je region u pitanju. Takvo stanje je dugoročno neodrživo jer se konstantno odliva novac iz privrede i pogoršava spoljnotrgovinski bilans. A ako se ima u vidu da godišnje uvozimo hrane u vrijednosti oko 380 miliona eura, ne treba da čude i ovi poražavajući podaci o uvozu vode – ocijenio je Koprivica.
Konstatovao je da bi dodatan podsticaj za razvoj te privredne oblasti trebalo da bude činjenica da je Crna Gora turistička zemlja, i da je kvalitet crnogorske vode izuzetno dobar, što predstavlja pravu retkost.
– Takođe, industrijski kapaciteti za proizvodnju i pakovanje vode doprinijeli bi oživljavanju brojnih ruralnih područja kroz otvaranje novih radnih mjesta. Nekoliko opština bi sasvim sigurno doživjelo ekonomski preporod da je država imala djelotvornu strategiju razvoja proizvodnje flaširane vode, zato što su nadaleko čuveni njihovi potencijali za ovaj vid ekonomske djelatnosti – kazao je Koprivica.
Potpredsjednik GP URA Miloš Konatar smatra da Vlada u ovom trenutku nema strategiju stimulisanja i razvoja domaće proizvodnje.
– Dobro bi bilo da pokažemo malo i ekonomskog patriotizma, nevjerovatno je da u velikom broju naših ugostiteljskih objekata i hotela praktično ne možete naći domaću flaširanu vodu i isključivo se prodaje inostrana – naglasio je Konatar.
Dodao je da ako postoje ucjene distributera pića u smislu da ugostitelji moraju koristiti flaširanu vodu koju oni distribuiraju, država mora reagovati.
– Jednostavno moramo štititi domaću proizvodnju, što sada nije slučaj. Država mora omogućiti investicije u privatnom sektoru i ubijeđen sam da tu leži naša velika šansa. Neophodna je aktivnija uloga banaka u finansiranju privrede, ali imamo mogućnosti da i preko našeg državnog IRF-a dodatno pokrenemo privredu i zato IRF treba da ima godišnji budžet minimum 500 miliona eura u odnosu na sadašnjih 140 miliona.
A.Đ.


Crna Gora poslednja po izvozu vode

Al džazira Balkans je objavila infografiku na osnovu podataka Opservatorije ekonomske složenosti (OEC) koja pokazuje da najveći izvoz flaširane vode u regionu bilježi Srbija, 16,2 miliona dolara, Hrvatska 14, Bosna i Hercegovina 1,99 i Makedonija 0,33 miliona dolara. Crna Gora je na poslednjem mjestu sa 0,21 milion dolara.
Najveći svjetski izvoznici vode su Francuska – 899 miliona dolara, Kina 673, Italija 542, Belgija 239 miliona dolara, dok su najveći uvoznici Hong Kong 610, Sjedinjene Američke Države 595 i Belgija 287 miliona dolara.


Uvoznički lobi tajkunska politika

Država je pokazala nezainteresovanost za dugoročne projekte, za stvaranje nove vrijednosti i blagostanje domaćih proizvođača i potrošača, naveo je Koprivica.
– Neoliberalna i tajkunska politika favorizovanja uvozničkih lobija devastirala je domaću privredu i urušila njene kapacitete. Tu leži uzrok drastičnog raskoraka između uvoza i izvoza na gotovo svim poljima u našoj zemlji.