Piše: dr Vukić Ilinčić
Fašističke zemlje su napale Jugoslaviju bez objave rata. Prvog dana surovo je bombardovan Beograd. Neprijateljske snage nastupale su sa prostora Austrije, Italije, Mađarske, Rumunije i Bugarske. Glavni udar bio je iz rejona Klagenfurta, Graca i Nađ Kanjiže.
Otpor jugoslovenske vojske bio je slab, što je iznenadilo i samog Hitlera jer je očekivao daleko jaču odbranu u Makedoniji – na pravcu eventualnog odstupanja prema Solunu, po ugledu na srpsku vojsku u Prvom svjetskom ratu. Slab otpor vojske je bio ne samo u naoružanju, već, što je mnogo teže, i u odsustvu nacionalne kohezije i razjedinjenosti. Slično raspadu kraljevske vojske u Drugom svjetskom ratu, po skoro istovjetnim šavovima se raspala i Jugoslovenska narodna armija (JNA), devedesetih godina već prošlog 20. vijeka (primj. V.I.).
U Aprilskom ratu 1941. godine takođe je bilo brojnih primjera kapitulantskog držanja komandnog kadra i otvorene izdaje, širenja protivratne propagande od strane pojedinaca hrvatske narodnosti i pojedinih nacionalnih manjina. Vrhovna komanda nije kontrolisala situaciju.
U takvom opštem haosu, vlada se povlačila prema Sarajevu. Neki ministri, među kojima Slobodan Jovanović, Bogoljub Ilić, Marko Daković, optužili su Hrvate za veleizdaju. Vladu u bjekstvu su napuštili Vlatko Maček i Džafer Kulenović, a nešto kasnije i ministri Bariša Smoljan i Josip Torbar.
Sporazum o primirju, koji je u suštini predstavljao akt o kapitulaciji, potpisan je 17. aprila 1941. godine u zgradi čehoslovačkog poslanstva u Beogradu, od strane general-pukovnika Fon Vajksa, s njemačke strane, i s jugoslovenske Aleksandra Cincar Markovića i generala Radivoja Jankovića. Tako se Jugoslovenska vojska raspala za 11 dana rata, a zemlja pala u ropstvo.
U aprilskom ratu najviše su se svojim junaštvom istakli pojedini oficiri, pretežno Srbi. Jedan od takvih bio je i poručnik Božidar Žugić, koji nije htio da preda neprijatelju svoju jedinicu i zajedno sa hrabrim vojnicima poginuo za vrijeme pregovora njegovog nadređenog starješine i mađarskog oficira o predaji: ubio je obojicu, a onda su ga pokosili neprijateljski kuršumi.Svjesno je poginuo za čast oficirsku i čast otadžbine.
Kao inženjerijski poručnik 10. posadnog puka Vojske Kraljevine Jugoslavije, u vrijeme izbijanja Drugog svjetskog rata, Žugić se nalazio na mađarskoj granici. Povlačeći se pred mnogo nadmoćnijim neprijateljem, u unutrašnjost prema Novom Sadu, Božidarov puk je bio opkoljen, a maršruta pri povlačenju presječena od strane neprijatelja.
Božidar Žugić rođen je u Barama Žugića na Jezerskoj visoravni podno Durmitora, 14.marta 1916. godine (u mnogim dokumentima 1915. godine - primj.V.I.). Osnovnu školu završio je u Prijepolju, a zatim u Pljevljima 1931. godine Gimnaziju. Vojnu akademiju je studirao u periodu od 1931. do 1935. godine. Kao inženjerijski poručnik 10. posadnog puka Vojske Kraljevine Jugoslavije u vrijeme izbijanja Drugog svjetskog rata, čuvajući oficirsku čast i ljudsko dostojanstvo, junački je položio svoj život 13. aprila 1941. godine u selu Gložane kod Bačkog Petrovca.
Žugićev puk se sa mađarske granice po naredbi Vrhovne komande povlačio prema Novom Sadu. Kolona je opkoljena od strane mađarskih fašista kod Bačkog Petrovca.
Prilikom predaje 10. posadnog puka od strane pukovnika Božidara Ristića, poručnik Žugić je sa 16 saboraca iz jedinice istupio ispred postrojenog puka za predaju i upitao pukovnika Ristića: „Zar se ovako brani otadžbina?”(Nastaviće se)