Piše: dr Radoslav T. Stanišić filmski i TV reditelj
Stvarnost je mogućnost ludila, ali ne i njegov jedini uzrok, i zato se mora u pomoć pozvati razum kako bi bilo likvidirano ovo zlo u čovjeku! Kompromis, kakav se nije mogao predvidjeti na početku filma niti naći u teoretskim pretpostavkama! Njega je umnogome diktirala i sama situacija u kojoj je film konačno oformljen – dok je pisan scenario rat je uveliko bjesnio, a sada je nacija već morala da se privikne na mir i njegove zahtjeve. Sve ono što je film morao da izvrgne apsolutnoj kompromitaciji i samo je doživjelo potpuni poraz. Čemu onda toliko suprotstavljanje nečemu što je ionako samo sebe uništilo? Izmišljena su nova obrazloženja za naglašenu ekspresiju, pa se odjednom počelo tvrditi da se ona ne ograničava ni na stvarnosti ni na čovjeka, već da nužno stremi postojanju i izvan stvari.
Ona djeluje paralelno sa stvarnošću i njena krajnja subjektivnost je potvrda takvog postojanja; ne isključuje posmatranja sa pozicije onog unutrašnjeg, čak ga imperativno traži kako bi se unijela bistrina u tu maglovitu tajnu i, shodno psihoanalizi, pripremio teren za intervenciju moralnih dogmi. Samim tim što se Kaligari likvidira i onemogućava u svojoj razornoj akciji, prestaje i opasnost od daljih uzurpacija. Cio film, međutim, postaje nekako nepouzdan kada shvatimo da je ludnica iz okvirne priče sasvim ista kao i prostor u kome se odvija Francisov flešbek. Razum, koji se samo trenutak prije solidarisao sa užasom, sputava ga i time se donekle i rehabilituju tradicionalne zakonitosti i očiglednosti postojećeg. Film je tako postao akt iscjeljenja i njegove analize nijesu mogle uopšte doći u sukob sa psihološkim ograničenjima. Stvorio se utisak da je zapravo zagovarao povratak jednoj drugačijoj realnosti, tako da se i sam akt doživljavanja poistovjećuje sa trajanjem tragedaje i u okončavanju njene prirode ponovo nalazi neki kontinuitet sa umjetnošću filma.
Zahvaljujući takvoj pomirljivosti, ekspresionizam je sebi, bar za izvjesno vrijeme, bio osigurao popularnost, srušio uske izolacionstičke granice njemačkog filma i otvorio nova područja za svoja istraživanja. „Kabinet doktora Kaligarija” nije nadživio svoje vrijeme kao umjetničko djelo čija bi realnost mogla i dalje da nas uzbuđuje. On se sve više iskazuje kao ilustracija jedne određene ideje za koju se ne možemo vezivati emocionalno, a ni sa našim sopstvenim shvatanjima o filmskoj umjetnosti. Ali je i takav ugrađen u razvoj izraza i teško ga je posmatrati odvojeno od svega što se zbivalo u svijetu filma. Rijetko u kom djelu tog vremena imamo prisustvo opštih shvatanja, svijesti jedne sredine i svih onih uznemirenja koja su dovela do izolovanja filma od samog života. To djelo upravo govori o mogućnostima filma da izrazi ne samo svoj odnos prema svijetu, već da i u tom odnosu nađe smisao svog stvaralačkog čina.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.