„Kabinet doktora Kaligarija” nije pravljen samo zbog zadovoljstva njegovih autora, već i iz unutrašnje potrebe da se dođe do drugačijih vrijednosti u samoj realnosti. Otud njegova izuzetna funkcionalnost i prisustvo u svijesti koja nije bila zaokupljena samo sopstvenim iluzijama niti čežnjom da stvara idealne forme. Njeni ciljevi su bili izvan filma – u samom životu i njegovim preobraženjima. A u domenu filmskog stvaralaštva to je bio veliki podsticaj istraživanjima koja su željela da premoste granice između sna i jave. Frinc Lang, koji je u ranijoj fazi filma učestvovao kao reditelj, sugerisao je da bi materijal tako radikalnog stila kao što je „Kabinet doktora Kaligarija” mogao naići na težak prijem kod publike i da bi joj trebalo olakšati praćenje kroz neku vrstu objašnjenja, tako da je on idejni stvaralac okvirne priče u kojoj glavni junak Francis (Friedrich Feher) prepričava priču o mračnom iluzionisti šarlatanu dr Kaligariju (Verner Krauss) i njegovom somnambulnom robu Cesareu (Conrad Veidt), te seriji ubistava u propalom gradiću Holstenvolu.
Vine i autori ovoga kruga osjećali su da je izlaz iz postojećih određenosti u tom neprekidnom istraživanju uzroka koji nas dovode do osjećanja obespravljnosti, nesigunosti i izgubljenosti. Jer, iza toga stoje mnogobrojna iskustva, istine, podsvjesne slutnje, neprilagođenost realnosti, uspomene i traume pretvorene u snove. Zar ti duhovni podsticaji za tumačenja čovjekove egzistencije ne mogu da budu vizuelno predstavljeni i kao fizičke vrijednosti?
Film je time nastojao da stekne još veće samopouzdanje u tumačenju čovjeka kroz njegov unutrašnji život i spoljno ponašanje – smatrajući čak i ono što je potpuno irealno, u domenu snova i fantastike, važnim činiocima za razumijevanje same stvarnosti.
To je uklanjanje otpora koji se nalaze u čovjeku prema svemu što je realno i suprotstavljeno željama i iluzijama da bi se došlo do sinteze svijesti i podsvijesti i izraza koji će film obogatiti novim saznanjima. Zato, u ekspresionizmu kakav je ovaj u „Kabinetu doktora Kaligarija” ne bi trebalo gledati samo tehniku i jedan stil pa čak ni doktrinu, kako se to često čini, već oslobađanje filma od različitih ograničenja i usmjeravanje ka psihoanalizi i objektivizaciji svega onog unutrašnjeg do čega možemo da dopremo u istraživanjima čovjeka. Samo u vizuelnoj kompoziciji to može biti izraženo na vjerodostojan način. Ako ovaj film djeluje u tim svojim težnjama ponekad naivno i teatralizovano, ne treba u njemu gledati želju za ponavljanjem već, naprotiv, oslobađanje od tuđih iskustava i stvaranje sasvim novih odnosa između čovjeka i kamere. Vine nije uspio da te odnose kanonizira niti mu je to bio cilj, ali je svakako postigao efekat koji djeluje zapanjujuće svojom složenošću i problemima na koje ukazuje.
(Nastaviće se)
Piše: dr Radoslav T. Stanišić filmski i TV reditelj
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.