Piše: Budo Simonović
Dva dana posle tog nimalo prijatnog razgovora, general Mišković je rekao Luki Božovoću da bi za njega bilo najbolje da sam zatraži penzionisanje.Uvjeren da je nevin i čist, on je onda presavio tabak i već sjutradan, 27. oktobra 1966. godine, Titu uputio jedno veoma opšitno i podrobno pismo, još jednom do najsitnijih detalja ponavljajući sve što zna o aferi navodnog prisluškivanja i još jednom naglašavajući da u sve to sumnja i da, i ako čak i postoji neka njegova objektivna odgovornost, ništa nije učinio svjesno i namjerno.
Dan potom, 28. oktobra, čim je pročitao pismo, Tito ga je pozvao na razgovor, iako Božović to u pismu nije tražio. Dočekao ga je – kako nam je Božović mnogo kasnije ispričao – vrlo korektno. Afera prisluškivanja je ponovo bila glavna tema. Tito mu je, pored ostalog, kazao da je Komisija utvrdila da je centar prisluškivanja bio u kući Aleksandra Rankovića. Božović je rekao da je to koji dan ranije čuo i od generala Gošnjaka, ali je ponovo u to izrazio sumnju i otvoreno rekao da je to prosto nevjerovatno:
- Mene je Ranković iznenadio. Kleo se svim da ništa ne zna. Pružili smo mu mogućnost da pomogne, a umjesto toga on okuplja neke ljude oko sebe. Sa sjedeljki isprađaju ga muzikom „Maršom na Drinu“ i šta ja znam. U drugim zemljama za ovo bi glave letjele, a mi smo bili strpljivi. Ali to neće moći tako dugo. Skoro mi je pisao Ćeća (Svetislav Stefanović) jedno dugačko pismo. On je primitivan čovjek. Žali se na Rankovića. Moraću da vidim, rekao je na sve to Tito – kako tvrdi Luka Božović.
– Druže predsjedniče, Ćeća se uvijek savjesno angažovao oko Vašega obezbjeđenja i nikad nijesam primijetio niti naslutio ma kakvu nekorektnost, vjerujte mi. Ne bi bilo pošteno da izmišljam i da ga napadam – odgovorio je na to Božović.
– Ne morate me ubjeđivati u to – ostao je uporan Tito.
– Drug Predsjednik je ustao – sjećao se dalje general Luka Božović - rukovao se sa mnom i rekao:
– Smirite se. Razgovaraću sa Gošnjakom...
Bio je to kraj razgovora Tita i njegovog u tom trenutku već bivšeg ađutanta, koji je, kako tvrdi Luka Božović, trajao više od jednog sata:
– Izišao sam utješen i ohrabren. Kakva razlika između ovog razgovora i onoga s generalom Gošnjakom!
Luka Božović je potom ostao na službi u Jugoslovenskoj narodnoj armiji još punih sedam godina i u penziju je otišao tek kad je ispunio zakonom predviđene uslove...
A kad sam ga nakon jednog od naših dugih razgovora na temu afere oko prisluškivanja i slučaja Ranković i državna bezbednost, upitao šta o svemu tome misli nakon silnih godina i toliko napisanog i kazanog o tome, general Božović je uvio ramenima i odgovorio:
– Iskren da budem ni tada, a danas još manje, nijesam siguran da li su oni koji su bili određeni da provjere da li su Titove prostorije ozvučene, te prislušne uređaje tražili ili ih krišom postavljali...
( K r a j )
Zabilješka generala Babića
U trenutku kad je završavao knjigu svojih sjećanja, Luka Božović je od generala Petra – Pepe Babića dobio zabilješku koju je, kao načelnik vojnog kabineta napisao 28. oktobra 1966. godine nakon razgovora sa Titom:
„Kod mene je bio gen. Božović – stoje u zabilješci Titove riječi. – Pisao mi je. Sve je ovo tačno što je pisao. Ja to znam. On je tu kod mene bio dvadeset godina. Ne mogu dozvoliti da se uništavaju ljudi. Ja najbolje znam njegove greške. On zna mnoge stvari, van službe, jednostavno nije htio da zna. Ali za dvadeset godina, on je ipak obavljao tu svoju dužnost i nije mi se ništa desilo. Gošnjak kaže da ima problema da ga primi kod sebe. Pa bogamu, ljudi bi morali znati kad ga ja primim da ga najbolje znam, i o čemu se radi. On je završio prava i može negde na tu dužnost da se rasporedi. Ja ću razgovarati sa Gošnjakom i Miškovićem...”