PIŠE: Novo Vujošević
Vazda se cijenila kuća na spratu. Ljudi su uvijek težili da sagrade sebi što visočiju i što velelepniju kuću. Otuda i pjesma:
„O, da mi je majko moja
Imat kuću na dva broja”.
Kad se obnavljao do temelja porušen grad, građani su sa oduševljenjem dočekali svako novo zdanje, svaku višespratnicu: „Kakva je, kukala joj majka, ima više od dva sprata”. Kad je izgrađen hotel „Crna Gora”, o njemu su ispredane priče u kojima je narod izražavao svoje divljenje i oduševljenje. Ako bi neki seljanin došao iz grada, prvo mu je bilo da se pofali da je bio u „Crnoj Gori” i da je u njenoj kafani sjedio sa poznatim ljudima. Milo nije propuštao priliku da se pofali kako ga je poznati političar častio porciju ćevapa u „Crnoj Gori”. „Nema mi što milije od porcije ćevapa i krigle piva u „Crnoj Gori”, sa gurmanskom strastvenošću je govorio Milo.
Izgradnja solitera na desnoj obali Morače, na ataru Momišića, posebno je privukla pažnju građana. To nije bilo ono svakodnevno iznenađenje i oduševljenje, već i izraz čuđenja ljudskoj moći da tako nešto sagradi, da na tolikoj visini izdigne staništa ljudi. Prolazeći pored solitera, mnogi građani su zastajkivali i okretali glavu prema nebu da bi prebrodili spratove solitera. Kad bi završili sa brojenjem, spontano bi komentarisali: „Ovi se soliteri zore svojom visinom i nije im čudo kad sa tolike visine gledaju ovu „siću” oko sebe”.
Pastirica Milijana nikad nije mogla tačno prebrojiti koliko jedan soliter ima spratova. Vazda bi se pobrkala u brojanju. Ovo iz razloga što joj oči nijesu bile na taman i što nije mogla duže gledati u nebo jer bi joj se „zavrćela svijest”. Kad bi je neko slučajno upitao koliko soliteri imaju spratova, ona bi nekako zamišljeno odgovorila: „Uspjela sam da prebrojim deset. Samo Bog zna koliko još imaju”.
Pastirica Milijana je voljela da čuva stado između solitera, posebno do popaska. Nije joj bilo što milije nego da začeli ovce između solitera. Voljela je, brate, da posmatra solitere, a još više je lakomila travnjacima između solitera. Sa zadovoljstvom je posmatrala kako se njene ovce časte bujnom travom sa travnjaka. No, pri tome se pribojavala od čuvara parkova. Često se sa njima svađala. Obično se svađa završavala njenim komentarom: „Ko si ti da mi zabraniš pašu na mojoj babovini i đedovini”.
Čim bi izjutra otvorila tor, ovce bi se kao po nekoj komandi, uputile prema soliterima. I ovce su bile zaljubljene u solitere. Posebno su voljele da planduju u njihovoj ladovini. Tu su veoma često ostajali tragovi njihovih izmeta i stanari solitera su protestvovali, ali ovce o tome nijesu vodile računa. Čak su bile indiferentne.
Prvog dana proljeća, Milijana je odvela ovce na svoje omiljeno pasište. Ovce su se raskrotile po cijelim travnjacima i parkiralištima. Neke su pasle pored samog trotoara. Ona je sjedjela na parkovskoj klupi i sa uživanjem posmatrala svoje stado. Kad su se ovce napasle, okrenula ih je prema selu i toru. Ni sama nije primijetila da su joj se tri ovce odvojile i zaplandovale u sjenci jednog „moskviča”. Kad su osjetile da su odvojene i izgubljene počele su da bleje iz sveg glasa. Inače, treba reći da dobar pastir razlikuje više vrsta blejanja: blejanje kad se ojagnji ovca, blejanje kd „zove” jagnje na podoj, blejanje kad traži jagnje, blejanje kad obeslani, blejanje kad žedni, blejanje kad ogladni, blejanje kad se nađe u tuđem stadu, blejanje kad se odvoji i izgubi od svog stada, blejanje kad se fabi i doziva, blejanje kad joj, ne daj Bože, lipše jagnje i slično. Od svih vrsta blejanja, najpaničnije je i najnesnosnije blejanje kad se ovca odvoji od svog stada. Ovca u toj situaciji diže dreku do neba.
Kad su u horu digle dreku tri izgubljene i odvojene ovce, uznemirile su cijele stanare solitera. Svaki od stanara se uznemirio na svoj način.
Na prvom spratu prvog solitera jedna gospođa je protestno otvorila prozor i ljutito progovorila: „Ovo je čisti bezobrazluk. U samom centru grada, ne možeš imati mira od blejanja ovaca. Ovi nam seljaci zagorčaše život. Da ima iole građanske culture i odgovornosti, naš bi predsjednik trebao dati ostavku pod hitno”.
Sa desetog sprata se oglasio jedan od stanara:
„Beaa, bea,
Čoban ti problea”.
Po glasu i sadržaju pjesme, lijepo se vidjelo da dotični stanar ima bogato iskustvo u čuvanju ovaca.
Sa osmog sprata je reagovala žena srednjih godina: „Grevote od ove tri ovce. Žalim ih ka’ da su moje. Ja dobro znam kako je ovcama kad su izgubljene. Moj djed je zborio da to ovci skraćuje život”.
Na prozoru stana iz drugog solitera, sa drugog sprata, oglasio se bunovan stanar promuklim glasom: „Ko je ta budala koja čuva ovce pored samih solitera? Ne može se zaspati od blejanja primitivnih ovaca. Svojom drekom i blekom su mi probile bubne opne. Moraću ići kod ušnog”.
Preko puta bunovnog, i to na istom spratu, reagovao je i to okoreli protivnik auta: „Tebi smeta blejanje ovaca, a ne smeta ti buka auta. Zar ne čuješ turiranje motora obijesnih mladića, drogaša i mafijaša? To ti, znači, ne smeta, a smetaju ti ovce koje su najkorisnija bića na planeti”.
Oponent mu je bezobrazno oponirao: „Svako svoje društvo traži i voli”. Protivnik auta je htio da mu „masno” odgovori, ali nije mogao jer je oponent brže bolje zatvorio prozor.
Jedan od stanara solitera, koji je poznavao pastiricu, uporno je dozivao: „Milijana, o, Milijana! Odvojile su ti se tri ovce. Dođi po njih da ne zalutaju”. Stanar ispod njegovog sprata, opominjao je glasnodozivnika: „Što se toliko dereš ka‘ da si šupalj na vr‘ glave i ka‘ da si rođen u šumi?” Sreća, što ga dotični nije čuo. Na samom krovu trećeg solitera, pojavila se figura razbarušene kose i raskopčanog džempera. Raskrečenih nogu i raširenih ruku je iz sveg glasa pjevao:
„Pastirice Milijana
voliš li me ovih dana
Ja te volim i voljeću
Od ljubavi umrijeću”.
Jedan od slučajnih prolaznika je zastao. Zaustavila ga pjesma čovjeka sa krova solitera. Pridružio se pjevaču i zanosno u nebo gledao.
Stanar iz prizemlja je veoma grubo reagovao. Brže bolje je potrčao u sobu gdje se nalazio njegov kućni ljubimac. Izveo ga je napolje. Pućiknuo ga na građane i izgubljene ovce. Ovce su „udarile u manite”. Bježale su od stanarevog kućnog ljubimca kao od vuka. U stvari, ovce su mislile da je vuk jer je u pitanju bio vučjak. Od velikog straha i panike ovce su kao od šale preskakale automobile. Bježale su, jadnice, između kola, između saobraćajnih znakova, a i između slučajnih prolaznika. Kućni ljubimac je bez prestanka jurio ojađele ovce. Prosto je natjerao ovce da se nađu ispod točkova automobile koji je bezglavo jurio ulicom između solitera. Škripa točkova je izmamila stanare na prozore.
Smrt ovaca izazvala je različito reagovanje prisutnih. Neki su aplaudirali, neki su duboko uzdahnuli, bilo je i onih koji su jauknuli, a neki su, pak, bili presrećni što je prekinuto blejanje ovaca. I tako su tri ovce priredile neviđenu predstavu između solitera.
Među soliterima je zavladao muk. Nije se čulo, ni b-a-a-a, ni bea, bea – bea!
(Nastaviće se)