Piše: Budo Simonović
Šteta je, golema šteta što je nestalo Jugoslavije – veli sjetno proslavljeni srpski i jugoslovenski biciklista Radoš Čubrić. – Ja sam prošao i vidio mnogo zemalja po svijetu, ali za mene ljepše nije bilo od Jugoslavije. To je grehota što je rasturiše. Šta je falilo da svaka republika bude za sebe, al’ da budemo jedno i zajedno. Zašto da se mrzimo i gledamo preko granica.
Moj najveći prijatelj i drug u biciklizmu bio je, recimo, Hrvat, Nevio Valčić, veliki biciklista i divan čovjek. Nismo se zvali ni imenom ni prezimenom nego: brate. On je već bio šampion kad sam ja ušao u biciklizam i počeo da se takmičim, ali svejedno, toliko smo se voljeli i toliko mi je pomagao. Bio je samo godinu stariji od mene, ali mnogo, mnogo iskusniji.
Recimo, na trci kroz Jugoslaviju 1970. godine, bila je predzadnja etapa Trst–Pula, a on je živio u Puli. Ja sam tu već bio grogi koliko su me napadali da mi skinu žutu majicu i vjerujem da ne bih izdržao do kraja da nije bilo njega. Talijani su tu doveli njihovog prvaka svijeta u trci na hronometar, a bile tri etape, tri trke na hronometar i ko pobijedi taj je ukupni pobjednik. Tu se dobijala bonifikacija pola minuta na svaku pobjedu, a to meni bilo dosta za prvo mjesto da me niko ne može ugroziti.
Prva trka na hronometar – ja prvi, Talijan drugi. Drugi hronometar – ja opet prvi, on drugi i samo ponavlja: mama mia, mama mia, nije mu jasno šta se dešava, ko to može da vozi brže od njega. Treća trka u Puli, ja potpuno iscrpljen, ne mogu da govorim od umora i malaksalosti, ležim u krevetu, glavu ne mogu da dignem.
Eto Valčića – on je, kako rekoh, već bio prestao da se takmiči. Vidi da sam ja jedva živ i veli: hajde Čuki na ručak, pa da ti ja dovedem masera da te dobro izmasira i pripremi za tu poslednju trku na hronometar Pula–Medulin–Pula. Ma, pusti me, bre, Nevio, kakav ručak i kakva masaža, ne mogu da govorim, gotov sam – kažem mu ja. Ne odustaje on, ubjeđuje me da ustanem i idem na ručak. Onda se izgubi nekud. Nije prošlo ni dvadeset minuta eto ga ponovo na vrata: polazi sa mnom!
Ma, gdje, bre, da idem, vidiš li da se nogu ne mogu držati? Ne pita on – polazi i gotovo. On sa mnom pravo u bolnicu: glikoza, kiseonik... Brate moj, ja sam se odjednom povratio i oporavio kao da nijesam ni vozio trku. Ja sam vrištao na startu: ma samo da me puste, nema toga ko može ostati preda mnom. Ja ponovo, po treći put prvi na hronometru, Talijan, prvak svijeta, drugi!
U generalnom plasmanu drugi je bio Poljak i važno mi je bilo da znam i gdje je on i kako ide, pa Valčić na svakih pet kilometara postavio svoje ljude da mi jave kako vozim, da li imam Poljaka ili ne, pošto je on startovao prije mene.
Na petom kilometru taj Valčićev mi javlja: Čuki, imaš ga tri sekunde! Na desetom – imaš ga sedam sekundi! Na petnaestom kilometru – imaš ga 17 sekundi! Na kraju 23 sekunde sam ja njega tukao, a sve zahvaljujući toj Valčićevoj pomoći. On je imao svoje ljude i na svakoj raskrsnici koji su imali zadatak da paze da me neko ne omete, a toga je bilo, i izbaci me iz trke. Dovoljno je bilo samo nekoliko sekundi da te zadrži i izbaci iz kolosjeka, onaj ode i više ga ne stižeš...
Sjutra: NEZABORAVNA ETAPA BIJELO POLjE–KOTOR
Opklada sa Francuzom
Na Tur de Fransu, gdje sam vozio kao amater, na ljekarskom pregledu uoči te izuzetno naporne i zahtjevne trke, doktor Francuz razrogači oči kad vide da ja imam samo 42 otkucaja srca u minuti (Edi Merks, svjetski prvak u biciklizmu, recimo, imao je samo četiri otkucaja manje, što se smatralo svjetskim čudom, prim. B.S). Doktor poskoči: ti ćeš, veli, da pobijediš na turu! Kad sam stao na vagu i kad je vidio da imam osamdeset kilograma – razočara se: ništa od tebe, ti ne možeš izaći ni na Tur Male – to je jedan poznati, najteži uspon na toj trci. Kad mi prevedoše, ja se brecnem i kaže da ću na Tur Maleu biti barem među deset prvih i ponudim mu i opkladu u pet litara vina. Prihvati doktor. Ja deveti na Tur Maleu! Dolazimo posle u Šamoni na večeru kad na našem stolu demižana od pet litara vina – doktor čuo kako sam se plasirao i nije čekao, shvatio da je izgubio...