Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Narednog dana ustao sam sa mog ležaja sa energičnom odlukom ‘’Danas ili nikada’’. Cetinje i njegov umnogome originalan život bio sam dovoljno upoznao. Valjalo je da se konačno uputim u unutrašnjost zemlje, ili da se vratim kući, u uvjerenju da sam htio da ostvarim nešto nemoguće. Otuda sam odmah posjetio više mojih novih prijatelja, koje sam ovdje stekao, da im predočim tu alternativu. Na moju veliku radost primijetio sam da niko od njih neće da čuje za moj eventualni naum da se vratim kući. Štaviše, uvjeravali su me da je to što sam naumio da pođem u unutrašnjost zemlje sasvim u redu, ali da moram da budem strpljiv i da nikako ne smijem da smetnem s uma da se nalazim na Orijentu, gdje pojam ‘’vremena’’ ne igra onakvu ulogu kao kod nas.
Da samo stalno čekam, s tim nikako nisam mogao da se pomirim. Ali ja opet nisam bio tako nestrpljiv da baš ne mogu da razumijem teškoće koje se isprečuju mom naumu. Dakako, da sam znao ovdašnji jezik, mogao sam naprosto da angažujem za pratioca prvog čovjeka na kojeg bih naišao. Ali, ovako mi je bio potreban formalan tumač, a ako je ovdje i bilo dosta ljudi koji su dobro vladali njemačkim, gdje da se nađe neko ko bi bio spreman da pođe na ovako dalek i naporan put?
U više navrata sam pomišljao na školskog inspektora. Zbog toga sam još jednom pošao do njega. U prijatnim odajama njegove kuće našao sam ponešto što nisam očekivao, naime, najbolja pedagoška djela i za to odgovarajuću literaturu na njemačkom jeziku; vidio sam tu i školske udžbenike na srpskom jeziku koje je sastavio moj prijatelj, naročito jedan sa novom, posve praktičnom metodom čitanja; ali samo ono do čega mi je, prije svega, bilo stalo, jednog vjernog mentora za moj planirani put i ovdje sam uzaludno tražio. Gospodin Čuturilo je za sada, zbog nekih neodložnih poslova, morao da ostane u rezidenciji. Pošto ni kod gospodina Rovinskog nisam imao uspjeha, bio sam prilično potišten. Ali se moje raspoloženje popravilo zahvaljujući jednom neočekivanom ljubaznom pozivu.
Gospodin austrijski konzul, baron fon Temel, kojeg sam samo površno upoznao, pozvao me preko grofa Vasa da dođem kod njega na račuk. U prijatno uređenim prostorijama konzulata, jednoj kućici posve neuglednoj po svom spoljnjem izgledu, u kojoj, kao što se moj ljubazni domaćin duhovito izrazio, ‘’nema previše buva, ni previše stjenica, ni previše miševa!’’, proveo sam nekoliko prilično prijatnih sati i saznao dosta poučnih stvari. Jer, gospodin baron je prije svega toga bio na petomjesečnom putovanju po Balkanskom poluostrvu na koje je krenuo iz Dalmacije i dospio sve do Soluna. U poređenju sa ovako dugim i obuhvatnim putovanjem, moje planirano putovanje djelovalo je, naravno, krajnje bezazleno.
Dok sam tako uživao u tjelesnim i duhovnim zadovoljstvima, moja stvar je dobila neočekivano srećan obrt. Gospodin ministar Vrbica me pozvao da mi saopšti da je gospodin Rovinski prihvatio predlog vlade da me prati na ovom putovanju. Time je mučna stvar sa tumačem bila skinuta s dnevnog reda. Osim toga, njegova ekselencija mi je saopštila da će knjaževska vlada blagonaklono podržati moj poduhvat, te da će mi biti obezbijeđena svaka zaštita i pomoć. Lično nemamo čega da se plašimo, pošto u zemlji vlada najveća sigurnost. Stajaće nam na raspolaganju sve telegrafske linije kako bismo svakoga dana mogli da se javimo, da saopštimo plan za svaki naredni dan, a naročito da javimo ako bi bilo nekih zanimljivih doživljaja ili otkrića. (...)
Gospodin ministar je bio čak toliko ljubazan da nam je dao jedan plan puta, preporučujući nam da prvo obiđemo toplije predjele Crmnice i Skadarskog jezera, a da potom pođemo u one istočne (i sjeverne) djelove zemlje gdje će za to vrijeme sniježni pokrivač već postati manji; bio je to mudar savjet koji smo rado slijedili.
Moj dobrotvor mi je konačno saopštio da je njegovo visočanstvo Knjaz naložio da mu se svaki dan podnosi izvještaj o toku našeg puta, kao i da će me po povratku s tog puta primiti.
Htio sam da izrazim svoju najdublju zahvalnost za ovu izuzetno blagonaklonu predusretljivost koja je prevazilazila sva moja očekivanja, ali je njegova ekselencija na to rekla da ću time što ću, po mogućstvu, temeljno ispitati i opisati zemlju, kao i time što ću možda nešto naći što će biti od koristi ovoj zemlji, u dovoljnoj mjeri iskazati svoju zahvalnost. Na rastanku smo jedan drugom čvrsto stegli ruku uz srdačno ‘’Pomaga Bog’’ na pravi srpski način.
Poslije sam još posjetio gospodina ministra spoljnih poslova Stanka Radonjića. Zatekao sam ga u njegovoj kancelariji u Starom dvoru. I ovaj visoki predstavnik crnogorske države je prema meni bio izuzetno ljubazan. ‘’Napravite za našu jadnu i umnogome nepoznatu Crnu Goru malo reklame u Vašoj velikoj i moćnoj Njemačkoj’’, rekao mi je. Na kraju mi je gospodin ministar, koji dobro govori francsuki, pokazao svoju austrijsku generalnu kartu, koju sam i ja posjedovao, a uz to mi je stavio na raspolaganje i neke druge stvari koje bi mi mogle biti od koristi na ovom putu.
(NASTAVIĆE SE)