Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Kolašin nema ništa što bi bilo zanimljivo putniku koji dolazi sa Zapada. Rijeka izvire (pojavljuje se) iznad grada iz jednog tjesnaca (Tara nastaje od rječica Opasanice i Veruše ispod Komova), iznad koga dominiraju planine obrasle šumom, i na isti način ponire u jednu uvalu ispod poslednjih kuća; ali upravo tamo gdje je smješten grad, Tara obilazi jedno prostrano poluostrvo, koje, u početku, čini plodna zelena ravnica, koja postepeno, iza grada, prelazi u uzvišenje, koje je takođe obraslo rastinjem.
Ni grad, kada se gleda iz daljine, nema ništa privlačno na sebi. Na kućama, kojih nema mnogo, krov je od šindre i podsjeća na ona prijatna mala mjesta kakva se mogu naći u planinama srednje Njemačke, koja ni po čemu nisu interesantna.
Prizor se, međutim, potpuno mijenja kada se pređe prilično dobar drveni most, koji vodi preko plitke, ali bučne i široke rijeke, i kada se približi mjestu. Kada se odatle baci pogled unazad vidi se strma lijeva obala, obrasla šumom, na kojoj se nalazi veći broj starih turskih kula, dok iz njih proviruju novi i veći vrhovi.
I unutrašnjost grada iznenađuje. U njegovom centru nalazi se jedan veliki, prirodni, nepopločani trg, koji okružuju prijatne čiste kućice sa otvorenim kapcima, poput turskog bazara. Ovdje se može pronaći roba čija potrošnja govori o stanju kulture u ovom mjestu. To ne treba da čudi jer smo se po drugi put našli u jednoj dolini koja nije okrenuta prema propaloj Turskoj, nego prema Dunavu. Iako je put dovde dalek, ipak je dah civilizacije našao prolaz do ovog mjesta.
Posebno zadovoljstvo bilo mi je kada sam i u ovom naselju vidio njemačke proizvode; to su bile, ni manje, ni više nego olovke marke „faber”, koje se proizvode u Nirnbergu. U Nikšiću sapuni i krema za cipele, a ovdje pribor za pisanje; koji od ova dva grada je u boljem položaju?
Tradicionalno gostoprimstvo, koje je prastari crnogorski proizvod i veliki luksuz za stranca, prisutno je i u Kolašinu. Nismo napravili ni dva koraka, a već su nas pozvali u jednu kuću. Iako ovaj grad tek od nedavnog rata pripada Crnoj Gori, vlada je iskazala svoju brigu dovodeći električne vodove do njega. Nije čudo što su ovdje već odavno saznali za naš dolazak. Posebno iznenađenje za nas bilo je kada je naš domaćin odjednom dovukao gomilu debelih flaša u kojima je bilo, ni više, ni manje nego pivo. Da, pivo, nije bilo zbora! O, kako nam je samo prijalo ovo piće iako je, za naše shvatanje, bilo malo čudnog ukusa. Od Skadra nismo okusili ni kap ovog nama Germanima omiljenog pića. A kako je ova plemenita kapljica stigla u ovaj kraj zemaljske kugle, koji od Jadranskog mora razdvajaju ogromni planinski masivi? Zagonetka se razrješava čim se pogleda rijeka Tara. Ovo piće došlo je tom rijekom, koja vodi ka dunavskim vodama. Dopremljeno je iz Srbije. Koliki su samo put morale prevaliti ove buteljke. U Crnoj Gori postoji ne samo razdjelnica voda između Jadrana i Dunava, nego i razdjelnica piva.
Naš dolazak izazvao je pažnju u čitavom gradu. Došli su i nastavnik, i kapetan, i telegrafista, i intendant, u pratnji još nekih uglednih ljudi. Svi su smatrali da mi ovaj dan treba da provedemo kod njih. Što se mene tiče, bio sam tako umoran da bih u ovom prijatnom mjestu ostao i duže. Ali sam, zbog broda morao da budem u Kotoru u roku od četiri dana. A to je bilo moguće ako već iste večeri dođemo do Manastira Morače. Stoga sam teška srca naredio da se već nakon dva sata krene dalje. Nije mi bilo teško da sprovedem svoju namjeru iako su mi dobri Kolašinci neumorno objašnjavali da ćemo stići po noći i da putovanje može da postane opasno. Tu njihovu zabrinutost tumačio sam njihovom željom da nas zadrže ovdje i prekinuo diskusiju rekavši da ne mogu da vjerujem da se Crnogorci plaše tročasovnog marša po noći. Naravno, time je završena svaka diskusija, ali su nas ovi prijatni ljudi natjerali da makar uzmemo konje da bismo brže stigli. Pristali smo i oko pet sati smo sjeli u sedla. Grupa dobrih prijatelja, svi na konjima, pratila nas je do rijeke. (...)
Poslije nekoliko dugih sati, koji su mi se učinili kao vječnost, bili smo blizu izbavljenju. Opet smo sjahali, a ja sam bio u nekom stanju polusna kada je u mojoj neposrednoj blizini bljesnula svjetlost, a odmah potom i žestok prasak, koji je potresao vazduh. Moj konj je odskočio u stranu, tako da umalo nisam ispao iz sedla. Brzo sam došao sebi i već sam pomislio na razbojnike, ali se odjednom prasak začuo i u dolini, a ubrzo potom pojavio se i plamen. Time se razjasnio ovaj slučaj. Moji Crnogorci su odjednom svi zapucali da bi ljudima u manastiru dali znak da nam vatrom pokažu pravac.
Još jednom, ali posljednji put, morali smo da se spuštamo niz veliki nagib, a potom se ispred nas začuo šum Morače. Ja sam bio potpuno iscrpljen. Pao bih sa konja da me moji pratioci nisu uhvatili. Obuhvatili su me svojim snažnim rukama sa desne i lijeve strane i tako sam, više nošen nego na svojim nogama, dospio do manastirskog dvorišta. Tamo su me popeli uz stepenice i unijeli u jednu osvijetljenu prostoriju. Nisam primjećivao ni hranu koja je bila servirana, niti primaljive flaše koje su bile postavljene na čistom stolu. Srušio sam se na jednu sofu i upao u dubok san (...) Putovali smo od četiri sata po podne do jedanaest sati noću.
(NASTAVIĆE SE)