PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
Zbog neodgovarajućeg odnosa državnih vlasti, SPC je poslije oslobođenja imala priličan broj kadrovskih problema. Patrijarh Gavrilo (Dožić) se povratio iz zarobljeništva i sa liječenja tek u decembru 1946. godine. Svetim arhijerejskim sinodom je predsjedavao i Crkvom upravljao mitropolit skopski Josif. Za to vrijeme Crkva nije mogla da funkcioniše. Novi episkopi nijesu mogli da se izaberu, niti da se donesu važne odluke za rad crkve. U decembru 1946. i u januaru 1947. patrijarh srpski Gavrilo na prijemima kod predsjednika Vlade J.B. Tita govorio je o neodgovarajućem odnosu države prema SPC, o lošem materijalnom položaju crkve, o problemima u radu bogoslovije u Prizrenu i Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu, o potrebi vjerske nastave u školama, da se crkvama i manastirima vrate zauzete zgrade.
Ipak do poboljšanja odnosa države prema crkvi nije došlo. Naprotiv, država je još više zaoštrila odnos prema crkvi. Pojedinim episkopima je zabranjeno da posjećuju svoje eparhije; episkopi Josif, Damaskin i Varnava Nastić bili su fizički napadnuti i osuđeni na kazne zatvora, prijećeno je autonomijom nekih eparhija. Država se nezakonito na grub i otvoren način miješala u poslove Crkve i njenih vjernika. Izvjesno zatišje je donijela Rezolucija Informbiroa (1948), jer vlastima tada nije odgovarao još jedan sukob u zemlji.
U neodgovarajućoj društveno-političkoj klimi u zemlji, vjerske zajednice u Jugoslaviji posebno je pogodio Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. avgusta 1945. godine. Tumači njegove primjene su objašnjavali „da jedinstva naroda neće biti sve dotle, dok (se) uticaj vjere ne ograniči i ne uputi samo na uske vjerske ciljeve i zadatke. To će se moći postići jedino slabljenjem privredne, kulturne i političke moći crkvenih jerarha”. Ovaj zakon je na radikalan način dovršio agrarnu reformu sprovedenu poslije Prvog svjetskog rata. U toku 1945/46. godine vjerskim zajednicama je oduzeto 173.367 hektara zemlje, što je činilo 80 odsto njihovih posjeda. Samo od SPC oduzeto je oko 70.000 hektara zemlje, od čega u Vojvodini 34.000, u centralnoj Srbiji i na Kosovu i Metohiji 18.696 hektara zemljišta.
Od 35.000 hektara obradive i neobradive zemlje srpskim manastirima je ostalo u posjedu svega 1.588 hektara, u prosjeku od 10. do 30 hektara u zavisnosti od njihovog istorijskog značaja.
Odnos države prema SPC izložio je srpski patrijarh Gavrilo (Dožić) predsjedniku Vlade FNRJ Josipu Brozu Titu na prijemu u decembru 1946. i u januaru 1947. godine, zatim u mnogobrojnim molbama i žalbama vjerskim komisijama, u sedam dokumentovanih žalbi i predstavki srpskog patrijarha Gavrila Državnoj komisiji za vjerska pitanja tokom 1946., 1947. i u 1948. godini.
Sa žaljenjem je u molbi od 3. decembra 1948. konstantovano da nijedno pitanje iz prethodne žalbe nije povoljno riješeno. Naprotiv, svim granama crkvenog života i vjerske djelatnosti još u većoj mjeri se čine teškoće, kako materijalne tako i moralne, sa ciljem da se crkveni život i rad „proglasi kao nešto nepotrebno i suvišno”. Štampa i političke organizacije pokazivale su prema crkvi „propagandistički neprijateljski stav.” Nepravde i teškoće ogledale su se u sledećem:
Narodne vlasti nijesu davale vjeroučiteljima odobrenje i školske prostorije za izvođenje nastave; sprečavani su vjerski obredi, vjernici su odvraćani od Crkve i vrijeđana su vjerska osjećanja; pojedini sveštenici i episkopi su napadani, zatvarani i likvidirani bez razloga i obavještenja; rušeni su hramovi i drugi objekti, a njihove zgrade zauzimane za magacine; sprečavan je završetak obnove i izgradnja započetih crkava i manastira. Bespravno su oduzimana crkvena i manstirska imanja, zgrade i godišnji rod sa imanja; nametane obaveze davanja viška poljoprivrednih proizvoda; bespravno su podizani zadružni i drugi domovi na crkvenom zemljištu; crkvene ustanove su ometane u traženju svojih prava; zahtijevano je da se sjednice eparhijskih i crkveno-opštinskih savjeta prijave državnim vlastima kao da su to javni zborovi i da na te sjednice dolaze izaslanici vlasti, iako o tome nijesu postojali zakonski propisi. Ni na ovu predstavku nije bilo odgovora.
Zabrinuti zbog razvoja odnosa između države i SPC, srpski patrijarh Gavrilo i Sv. arhijerejski sinod uputili su 16. marta 1949. novu predstavku predsjedniku Vlade FNRJ J.B. Titu u kojoj se pozivaju na ulogu i značaj SPC koja je u periodima kada nije bilo države održala svoj narod, njegove tekovine, individualnost i etničke granice. U Drugom svjetskom ratu, navodi se dalje u predstavci, srušeno je oko 250 crkava i manastira i pobijeno šest vladika i 550 sveštenika. Srpska crkva je poslije 1945. bez protivljenja primila odvajanje crkve od države sa svim posledicama uključujući i agrarnu reformu.
(NASTAVIĆE SE)