Preveo i priredio: SlavkoŠćepanović
Tako je naveo u svom rukopisu moj učitelj, sastavljač „Ljermontovske enciklopedije“ akademik Viktor Manujlov. Članak je napisao početkom sedamdesetih godina, ali se nije odlučivao da ga objavi. Radeći na enciklopediji, čuvao se da ne upadne u nemilost književnim poslenicima. Već u toku sledeće decenije predao je rukopis meni, sa naredbom da se „dokopam istine“. Pitanje je postavio oštro: ko je, stvarno, bio otac pjesnika? Je li moguće da to nije major u ostavci Jurij Petrovič Ljermontov, kako su nas u školi učili, kojega je Mišel nježno zvao „tatica“?
Nadao sam se da će na ljermontovskim književnim susretima u Jaroslavlju ovo pitanje makar djelimično biti razjašnjeno. Suština pitanja je u tome što je, po legendi starosjedioca penzenskih Tarahana, gdje je na imanju babe Jelisavete Aleksejevne Arsenjeve, prošlo djetinjstvo pjesnika, njegov otac bio kmetski kočijaš. Da bi sakrila grijeh kćerke, a za unuka sačuvala plemićke privilegije, vlasnica imanja je znala kako da kćerku spoji sa majorom u ostavci Jurijem Petrovičem Ljermontovim. Za to mu je doplaćivala i o tome su založeni papiri sačuvani... (Uzgred, otkuda se tamo stvorio major? On je, vjerovatno, s Martinovim, poplašio pjesnikovog oca).
Kako onda da shvatimo Ljermontov hristomatski stih „U planiama Škotske moje“? Rečeno je „moje“.
U mladosti, prije svega, pod uticajem priča Jurija Petroviča o škotskim korijenima loze, o pretku pjesnika Tomasu Rifmaču, Mišel se u potpunosti osjećao Škotom ili Španacem. Kada mu se ispunilo šesnaest godina, baba je, pretpostavljam, otkrila unuku tajnu njegovog rođenja. Tada su škotski motivi u Ljermontovljevim stihovima iščezli. Zato je on napisao pjesme sa početnim stihovima: „Užasna sudbina oca i sina,/ Živjeti zajedno i umirati odvojno“.
...Ne mislim da bi Jelisaveta Aleksejevna, šesnaestogodišnjem unuku, kojega je bezumno voljela, pričala o ocu iz dvorskih kmetova. Ne bi takvog kmeta ona oslobodila, nego bi ga, naprotiv, uništila. I kuda bi nestao takav oslobođeni tatica?
Još je šašavija verzija neke noinarke iz Groznog Marjam Vihodove, koja je objavila čitavu knjigu „M. Ljermontov – Tajmijev, ili tajna pjesnikovog rođenja“. Po njenoj verziji pjesnik se rodio tri godine ranije (što je skrivano od svih kmetova), i carski činovnici ga nijesu voljeli, kao ni sam imperator Nikolaj I, zbog toga što su znali da je njegov otac Čečenac, a to znači neprijatelj Rusije. I da je, tobože, i sam Mihail Ljermontov znao tu tajnu. A Čečenci ga nijesu ubili zato što su znali da je on „svoj“. A sam Mihail Ljermontov je, sa svojom diverzantskom grupom, zaklao nožem, ili posjekao sabljom ne mali broj Čečenaca. Da se, možda, nije svetio svom ocu?!
Ne bi me čudilo da otkriju Ljermontovu oca Tatarina, Kirgisca, Poljaka... Pritom, bez ikakvih, i najmanjih, dokaza i osnove. Uzgred da kažemo da se ta ista Vahidova oslanja na Iraklija Andronikova. Nešto je pobrkao naš slavni ljermontolog u vezi sa pjesnikovim očevima. A evo što piše Dudakov: „Unikalne podaci o porijeklu pjesnika autoru ovih redova saopštio je 1964. godine poznati puškinist Viktor Azarjevič Grosman (autor senzaconalnog romana „Arion“). Pritom se i on oslanja na Iraklija Andonikova, kao čovjeka koji je znao tu tajnu. Otac Mihaila Jurjeviča, tobože, je bio francuski Jevrej Anseljm Levi (Levis), lični ljekar pjesnikove babe Jelisavete Arsenijeve. Kao indirektni dokaz „neuspjeha“ razrješavanja tog pitanja navodi se prenošenje pepela Jurija Ljermontova u Tarhane. Kakve veze sa tim ima prenošenje pepela Jurija Petroviča iz Tulskog imanja u Tarhane?
Evo što o tome piše Marjam Vahidova: „ I.I. Andronkov je to znao. On je o tome sam ispričao mladom čečenskom filologu – ljermontologu, koji mu je bio određen za pomoćnika kada je dolazio u Čečeniju da posjeti tamo ljermontovska mjesta.
– On je napola Čečenac.
– Ljermontov Čečenac?
(Nastaviće se)