Priredio: dr Vukić Ilinčić
Akademik Miomir Dašić se u ime Naučnog vijeća Istorijskog instituta Crne Gore, Saveza istoričara Jugoslavije, Društva istoričara Crne Gore i Odbora za istorijske nauke Crnogorske akademije nauka i umjetnosti oprostio od doktora Novice Rakočevića na groblju Čepurci,16.juna 1998.godine.
Akademik Dašić je naglasio da se sa „osjećajem dubokog bola i pijeteta“ oprašta od jednog od najvrednijih istoriografa Crne Gore i nastavio: „Za razliku od ljudi čija biografija može biti iskazana sa dvije-tri rečenice, životopis dr Novice Rakočevića, po bogatstvu činjenica i njihovom značenju, zaslužio bi čitavu monografsku priču...
Biografija dr Rakočevića dovoljno govori da je on bio čovjek koji je živio životom ispunjenim stvaralačkim radom, rezultatima i uspjesima na naučnom polju, čija vrijednost ostaje trajna.Živio je on ritmom koji bi odgovarao skali na kojoj bi bilo mjesta za više od dva normalna ljudska života. Njegovo dugotrajno i temeljno preoravanje arhiva, čitanje i promišljanje istoriografske literature, rezultiralo je knjigama i brojnim drugim radovima u kojima je bacio novo svjetlo na neke ključne događaje i ličnosti iz crnogorske i srpske prošlosti. Posjedovao je zadivljujuću radnu energiju, strpljivost i istraživačku radoznalost, ne priznajući pritom nikakva ograničenja – ni bolest, ni godine starosti. Čini se da se njegov stvaralački nagon, suprotno logici i biološkom ritmu življenja, sve više ubrzavao s godinama; predavao se radu kao penzioner sa strašću naučnika i čovjeka od djela. Ljubav za razumijevanje i osvjetljavanje prošlosti bila je za dr Rakočevića strast u kojoj je sagorio.
Sve što je radio, ne samo u istorijskoj nauci, dr Rakočević je radio savjesno i predano. Takav je bio kao istraživač, rukovodilac Odjeljenja za novovjekovnu istoriju Crne Gore u Istorijskom institutu, član raznih savjeta i drugih tijela, kao član Odbora za istorijske nauke CANU, član organizacionih odbora za naučne skupove itd. Poštovao je istorijsku istinu i njoj služio. U naučnom radu dosledno se držao osnovnog metodološkog načela, naučnog pricipa da je dužnost istoričara da utvrdi kako se nešto uistinu dogodilo, bez naknadnog domišljanja i naknadnog uljepšavanja istorijskih događaja, pojava i ličnosti. Nosio je u svojoj glavi veliku riznicu podataka o našoj prošlosti, kako onih do kojih je dolazio preturajući po arhivama i literaturi, tako, ako ne i još više, i onih koje je crpio, saznavao iz narodne tradicije, kolektivnog i ličnog pamćenja.
Njegovom smrću gasi se neiscrpni fond usmene istorije o crnogorskom narodu, njegovim prvacima, pa i o mnogim lokalnim i drugim događajima, nezabilježenim u pisanim dokumentima. Imao je memoriju iz narodnog predanja kao rijetko koji Crnogorac iz prošlosti. Znam književne poslenike koji su ga rado slušali, kojima je davao građu iz narodne tradicije na osnovu koje su stvarali šire istorijske slike i vajali junake i likove iz naše prošlosti.
Dr Novica Rakočević bio je čovjek gorštačkog izgleda, ali blagorodne naravi, smiren i human prema ljudima. Bio je ličnost bogatih prirodnih darova i meke osjećajnosti. U njega su se mogli pouzdati i rođaci i drugi koji su mu se obraćali, kao što su mogli i mogu se nasloniti na pouzdanost i tačnost kazivanja istorijske istine čitaoci njegovih radova. Zahvaljujući spisima koji sadrže njegova arhivska otkrića, on će ostati da živi i za dolazeće generacije. Niko, pa ni oni koji se ne slažu sa njegovim analizama i zaključcima, neće moći da ospori tačnost činjenica, fakata do kojih je istraživanjm dolazio.
Dr Novica Rakočević je završio jedan „divno nespokojan život”, ostavljajući nam u nasleđe djelo kojim je sebi obezbijedio trajan spomen u istoriografiji Crne Gore i šire naše državne zajednice. Umro je iznenadno, smrću pravednika, smrću koju je svojim istinskim radom, ljudskim poštenjem i etičnošću zaslužio. Od danas, on će se naći u društvu onih istaknutih, velikih ljudi koji traju u knjigama, u djelima koja su ostavili kulturnom nasleđu Crne Gore i njenom narodu“.
(Nastaviće se)