Piše: Budo Simonović
Kad smo prošli Neretvu u Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi – prisjeća se dalje Radoman Magovčević onoga što su mu kasnije ispričali majka Jelica, deda Andrija i tetka Stana – otac Mitar je bio zaostao u nekoj pratećoj četi. Kad je čuo da pristiže neka crnogorska jedinica, on je zastao u selu Duge kod Prozora da pričeka i provjeri da li u toj jednici ima nekoga poznatoga, da li neko možda nešto zna o sinu mu Mitru.
Stigli su partizani sa više ranjenika. Među njima su nosili i trojicu kojima više nije bilo pomoći. Kad je vidio da će tu da ih i sahrane u plitkoj i na brzu ruku iskopanoj raki, prišao je bliže i stao skamenjen kad je među njima prepoznao i svoga Mitra. Ispričali mu da je bio teško ranjen i da je poslije podlegao na nosilima...
Ojađeni starac nije suzu pustio, pomogao je oko sahrane sina sa kojim su zajedno vječno počinuli i dvojica njegovih saboraca, jedan iz Srbije i jedan iz Dalmacije, a onda je tu negdje našao jedan metalni klin kojim se pritvrđuju šine na pruzi i zabio ga u staru šljivu iznad humnke kako bi, ako se kad rat završi i dođe sloboda, našao sinov grob. Rat još nije bio okončan kad je stari Andrija to i ostvario i sina prenio na Bogetiće:
– Kad je poginuo moj otac, baba Milica, koja nije mogla da preboli i prežali tri sina, mirno i bez suza je rekla djedu: slušaj, Andriji, ja ti se nikad više neću vratiti u Crnu Goru, naći će se i za mene zrno, idem ja mojoj djeci... Tako je i bilo. Nedugo poslije Neretve i pogibije moga oca, pala je i ona u jednom jurišu na ustaške bunkere kod Fazlagića Kule – imala je tada 57 godina. Djed poslije nikad nije uspio ništa da dozna o njoj tako da joj se ne zna ni groba ni mramora.
E onda je uslijedila Sutjeska – veli dalje Radoman Magovčević.
– Djed Andrija se više nije odvajao od mene. Sava Kovačević mu je, kako mi je djed kasnije jednom ispričao, u nekoj prilici tih dana brižno prigovorio da bi moj plač mogao da ih oda i da bi lakše bilo da me nema. Djed je sve shvatio i obećao mu da će se on postarati za to i da to neće biti problem. Našao je negdje parčence kože od slanine, probio ga i nekim koncem mi ga objesio oko vrata. Ja sam potom, kako su mi pričali, danima ćutao sisajući tu kožu i glasa mi niko nije čuo, što je Savu oduševilo i poslije se prosto izvinjavao i zahvaljivao djedu na dosjetljivosti i razumijevanju.
Negdje u Suhoj, dan uoči prelaska Sutjeske i proboja obruča, dok smo se kretali pod stalnim borbama i napadima njemačkih bombardera, jedna bomba je pala u blizini djeda Andrije koji me je nosio u naručju. Jedan geler je pogodio njega u nogu, a dva mene – jedan u ruku a jedan u stomak. Ipak, uspjeli smo nekako da pređemo Sutjesku i preživimo – i djed, i majka mi, i tetka i ja, da izvidamo rane i nastavimo dalje...
Sjutra: NIKAD SE NIJESAM OSJEĆAO KAO SIROČE
Nije mu prijala Vojvodina
Kao ratnik sa „Partizanskom spomenicom“ i još četiri „Spomenice“ u kući – za tri poginula sina i suprugu – i Andrija Magovčević se našao među onima koji su iz ovih krajeva krenuli 1946. godine u veliku seobu u Vojvodinu. On se, međutim, vratio posle samo nekoliko mjeseci – nije mogao da podnese nostalgiju za rodnim Pješivcima niti da se navikne na vojvođansku vodu.