Piše: Dragiša DOŽIĆ
Ne interesuje NATO i Zapad standard građana Crne Gore, već, isključivo, geostrateški položaj naše zemlje. Jadranska obala i zaleđe su prostori podesni za izgradnju vojnih baza i instalaciju raketnih rampi, usmjerenih prema Rusiji. Ako neko misli u Crnoj Gori da će ulaskom u NATO steći određene benefite, neka zna da su to davno prošla vremena. Nije NATO ekonomska zajednica država, pandan EU niti humanitarna organizacija, koja pomaže gladnim i unesrećenim širom planete, već, prvenstveno, vojni savez, satkan od ekonomski razvijenih zemalja i onih drugih zavisnih od američkog kapitala. Alijansa je opremljena najsavremenijom tehnologijom i naoružanjem, koje ne poklanja, već ih svaka članica kupuje za sebe. To je skupa i ogromna vojna formacija sa živom silom ulogorenom u mnogim evropskim i zapadnim centrima, koju treba finansirati i prilozima članica. Drugo, planovi NATO-a su za Crnu Goru neprihvatljivi, jer su oni osvajački predodređeni na nove prostore i oblasti bogate naftom i gasom i drugim prirodnim resursima, pa su novi konflikt neizbježni. Prisjetimo se izjave bivše američke sekretarke za spoljne poslove gospođe Olbrajt, kada je rekla, parafraziram, „Neka Rusija ne misli da su sirovine na Uralu samo njihova svojina”. Ovo je potvrda iskazanih sumnji da bi se, ako bi postala članica NATO-a, moglo desiti da naši vojnici ratuju i ginu van svoje teritorije za tuđe interese i to protiv pravoslavne Rusije. To bi bilo najveće prokletstvo za Crnu Goru. Bilo bi to ravno zatiranju nacionalne svijesti, identiteta, tradicije, kulture, prekrajanje istorije i državotvornosti Crne Gore.
Pored više implikacija koje bi uslijedile učlanjenjem Crne Gore u Alijansu, izgleda da je Americi stalo i da nas, kao i cijeli svijet, zavadi sa Rusijom, koja je ukrajinskom krizom izazavana da se odlučno usprotivi američkom imperijalizu i vazalskim namjerama. Posebno je neprihvatljivo raspirivanje netrpeljivosti među pravoslavnim narodima i Crnu Goru i Crnogorce uvlačiti u sukob sa vjekovnim i tradicionalnim zaštitnikom Rusijom. Nije poznato u istoriji ratova da napadnuta država, bez ikavog povoda, afirmiše vojnu silu, koja je iznenadnim i podmuklim bombardovanjem nanijela ogromne ljudske žrtve i materijalnu štetu, pa još od Alijanse tražiti da je primi u taj vojni savez radi zaštite državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta od, eventualnih, agresora.
A da bi tu namjeru ostvarila, možda bi se Crna Gora sa ovakvim rukovodstvom, izvinila zbog svog postojanja i skromno odabranih „pogođenih ciljeva”. Takvo poniženje bilo bi najviši stepen licemjerstva vlasti prema žrtvama, njihovim porodicama i ostalim građanima Crne Gore.
Pridružujući se ekonomskim sankcijama Rusiji, uvedenim od strane EU i Amerike, Crna Gora je napravila više štete sebi nego što je naudila Rusiji. Naime, spoljnotrgovinska razmjena Rusije prema Crnoj Gori je zanemarujuća u odnosu na spoljnotrgovinski bilans Rusije sa državama iz regiona. Takvim brzopletim potezom narušeni su bilateralni odnosi između dvije države, što će se negativno odraziti, između ostalog, i na privredna kretanja kod nas. Da je to tačno uskoro ćemo se ubijediti u sektoru turizma. Prema procjenama nekih turističkih poslenika, prihodi u turizmu ove godine, u odnosu na prošlu, biće za 30 procenata manji zbog slabije posjete ruskih turista Crnogorskom primorju. Pošto nam je turizam glavna privredna grana, poslije katastrofalne privatizacije u drugim oblastima privrede, uvođenjem sankcija, posjekli smo granu na kojoj smo stajali i kako-tako održavali životni ritam u oblasti privrede. Sve to zbog tuđih interesa. A ti koji spočitavaju zavođenje sankcija Rusiji u isto vrijeme „sviđaju svoju”. Medijske agencije javljaju da Amerikanci i još neke države iz EU trguju sa Rusijom, više sada nego ranije. Američka kompanija „Bel” prodala je licencu za proizvodnju svojih helikoptera u Rusiju. SAD kupuju ruske strateške metale i raketne motore, a Evropa, pod pritiskom Vašingtona, vodi trgovinski rat sa Rusijom. U skalameriji takvih međunarodnih odnosa sve je moguće, pa i vjerovanje da će se najavom kraja unitarnog svijeta, Evropa uskoro sporazumijevati sa Rusijom, bez posredovanja Amerike i da će se međunarodna osa u odlučivanju pomjerati prema Evropi.
Nije beznačajno napomenuti da je ruska populacija, svojevremeno, pa i danas, značajno prisutna u Crnoj Gori, posebno na Crnogorskom primorju. Oni su vlasnici vrijednih nepokretnosti i investicionih aktivnosti nezanemarljivih za crnogorsko tržište. Međutim, primjetno je, a i u medijima se o tome pisalo, da su crnogorski nacionalisti ispoljavali netolerantnost i širili rusofobiju prema ruskim državljanima, koji su legalno stekli imovinu i svoje obaveze redovno izmirivali prema državi Crnoj Gori. Posebno je tužna ispovijest ruskog novinara Olega Vasiljeva, člana „Ruske unije snimatelja”, dopisniku „Politike” iz Podgorice Novici Đuriću: „Prije četiri godine prodao je stan nadomak Moskve i u zaleđu sutomorske plaže kupio kućicu, vjerujući da će mu u bratskoj Crnoj Gori biti kao kod svoje braće.” Vjerovao je, ali ne zadugo. Mnogobrojne administrativne smicalice, cijene, traženje mita u obliku čašćavanja, enormne cijene za Ruse prilikom prodaje imovine, za razliku od onih za kupce iz drugih zemalja i sve češće poruke „možete kupiti nekretnine, ali idite i živite u svojoj zemlji”, primorale su Vasiljeva da dođe i ispovijedi se novinaru „Politike” i objasni zbog čega je Rusima sve teže da žive, rade i bave se biznisom u Crnoj Gori. Vasiljev kaže da se na svakom koraku uvjerio da Crnogorci Ruse doživljavaju samo kao „pokretne torbice s novcem”. Mnogi njegovi sunarodnici su uložili novac s namjerom da ovdje ostavare neku privrednu djelatnost. Javnosti je poznato da su Rusi kupili podgorički Kombinat aluminijuma (KAP), Željezaru iz Nikšića, mnoga manja druga preduzeća, koja su bila u bankrotu ili pred totalnim krahom.
(Nastaviće se)