Piše: Novo Vujošević
Fatima Ivana Rabrena je bila sestra strašnih Turaka Šakovića koji su bili poznati kao mučitelji raje. Oni su napustili svoju srpsku vjeru i prihvatili tursku. Fatima je bila njihova sušta suprotnost. Ona se pred Turcima formalno iskazivala kao Turkinja, a u duši je bila Srpkinja.
Fatima je bila zgodna i zorna djevojka. Prosili su je sa svih strana. Prvenstveno su je prosili age i begovi. Ona ih je sve odbijala. Njeno srce je priraslo za srce Ivana Rabrena, junaka iz sela Trepče.
Ivan je, u stvari, bio hajduk koji se junački borio protiv Turaka i štitio ugrožene Srbe. Toliko je zavoljela Ivana da je jednog dana pošla u goru da ga potraži. Našla ga je i otvoreno mu rekla:
„Ivane, junače i gorski hajduče evo ti mene, Fatime, sestre strašne braće Šahovića, ja hoću i ja želim da budem tvoja vjerna saputnica i drugarica i u zlu i u dobru. Tebe žudi moje srce, u kome se tvoja slika nalazi od prvog dana kad sam te vidjela”. (ist, str. 82).
Na Fatimine riječi, Ivan je rekao:
„O, da velikog čuda, jesi li đevojko pri sebi kad tako govoriš, znaš li šta radiš? Znaš li kako se prodaješ. Da li možeš zamisliti muke i nevolje koje te čekaju kada bi se moja nazvala?
Znaš li da ostavljaš svoj čuveni rod, punu kuću, veselo društvo, domaći mir i red, ljubav svojih roditelja i pažnju svoje braće, koji se tobom ponose? Okani se toga i vrati se kući u zagrljaj svojih roditelja, a ostavi mene da se i dalje borim protiv neljudi koji satiru moj srpski narod.” (ist, str. 82).
Fatima je bila uporna i odlučna:
– Junače, reći će Fatima, mene muče muke moje i tvoje braće Srba; ja sam po imenu Turkinja, a po srcu i duši pravoslavna Srpkinja; ja ne vjerujem u Muhameda, nego u Hrista. Sav je svijet za mene bez tebe prazan; ti si gospodar moje sreće, i moj ponos. Idi, traži popa da se vjenčamo. U stradanju sa tobom ja ću naći svoju sreću” (ist, str.83).
Ivan je prekrstio Fatimu i sa njom se vjenčao.
Primjer Fatimine vjerne i snažne ilustrije nalazimo i u narodnoj poslovici: „Nije blago ni srebro, ni zlato, već je blago što je srcu drago”.
(Nastaviće se)
Poljubio mjesto gdje mu se rodila majka
Anđuša, majka Petra I, junaka i sveca, pročulo se kao izrazito moralna, čojstvena. Njeno herojstvo i milosrđe je došlo do izražaja za vrijeme rata sa Francuzima. Ona je naišla na ranjenog francuskog oficira. Ona je previla rane neprijatelju i dala mu ponude govoreći: „Idi, junače, u svoju zemlju i kaži da si bio u jednoj maloj, čudesnoj zemlji koja ne zarobljava drugoga niti se da zarobiti”.
Vladika Petar I je bio ushićen čojstvom i moralom svoje majke. Nakon njene smrti otišao je u svoju ujčevinu i zamolio ukućane da mu pokažu mjesto gdje je rođena njegova majka. Na vladičinu zamolnicu jedan tu prisutni starac je odgovorio i kucnuo štapom pored ognjišta:
„Evo, na ovom mjestu, sveti Vladiko, tu se baš rodila baba Anđuša. Tada je vladika Petar ustao sa stolice, pao na koljena, digao ruke k nebu i rekao:
„Hvala ti, svevišnji Bože, što si mi dao ovakvu majku. Hvala ti, jer kad god se Tebi obraćam, ja vidim da se tvoja duša pojavljuje na mom putu. Za ovim se sagnuo i poljubiomjesto đe mu se majka rodila”. (ist, str.68).