Piše: Budo Simonović
Tog šestojulskog dana 1992. godine prije podne, šezdesetčetvorogodišnji Fočak Hasan Klapuh, ekonomista, ugledni privrednik i dugogodišnji rukovodilac, do rata i potpredsjednik fočanske opštine, zaustavio se na ulici ispred zgrade u kojoj je stanovao pored grupe naoružanih i uniformisanih momaka, među kojima je prepoznao svoje komšije Zorana Vukovića i Janka Janjića.
Saznao je da su krenuli put Šćepan Polja da iz ratnim požarom zahvaćenog grada na ušću Ćehotine u Drinu izvedu i do crnogorske granice isprate Milana i Dušanku Šobot iz Herceg Novog, koji su se u Foči zatekli zbog nekog smrtnog slučaja u porodici.
Zlosrećni čovjek je očigledno pomislio da je to, možda, prilika da se i on sa pedesetpetogodišnjom suprugom Feridom, građevinskim inžinjerom, i dvadesetpetogodišnjom kćerkom Senom, tek diplomiranim ljekarom, najboljim studentom na sarajevskom medicinskom fakuletu, izbavi i skloni iz ratnog pakla – imaju u Nikšiću, Podgorici i drugim mjestima po Crnoj Gori dosta prijatelja i poznanika koji će ih objeručke prihvatiti i pomoći im, a nadu mu je posebno ulivalo to što su među vojnicima i komšije Zoran Vuković i Janko Janjić, koji su bez predomišljanja prihvatili da povezu i Hasana i njegovu porodicu...
Već oko podne, makadamom od Foče put Šćepan Polja, truckala se kolona od četvoro vozila. U jednom Šoboti, u ostala tri porodica Klapuh i šest njihovih pratilaca i zaštitnika – pored Vukovića i Janjića još i braća Radomir i Milomir Kovač, Zoran Simović i Vidoje Golubović.
Šoboti su odmah nastavili put Plužina i Nikšića, a Janjić i njegova družina su uveli Hasana u birtiju tu na graničnom prelazu da bi mu naplatili prevoz i pratnju od Foče dotle. Janjić je, bilo je jasno od početka, bio kolovođa i svi su se povinovali njegovoj volji i riječi. Nikada se neće saznati koliko je novca uzeo od Klapuha, ali će grančari kasnije ispričati da je on u dva navrata izlazio iz kafane i od supruge tražio još novca, „doplatu” na kojoj je insistirao njegov komšija Janjić.
Za to vrijeme, kako će se takođe kasnije saznati, neki od graničara, koji su očigledno dobro poznavali „pratioce”, diskretno su pripitkivali Feridu Klapuh i njenu kćerku otkud oni u tom društvu. Na objašnjenje da su Vuković i Janjić njihove komšije, graničari su sumnjičavo vrtjeli glavom, ali one nijesu razumjele niti ozbiljno shvatile to upozorenje.
Kad je sa Hasanom „podmirio račune”, Janjić mu je rekao da će on i njegovi momci ipak odvesti njega i njegovu porodicu do Plužina pošto nema redovnog saobraćaja i nema izgleda da će se skoro nekako prevesti do pivske „prestonice”.
Ne sluteći nikakvo zlo i ne obazirući se čak ni na ona jasna upozorenje policajaca – graničara, nesrećna porodica Klapuh je objeručke prihvatila Janjićevu „dobrodušnu” ponudu, uvjerena da će se od Plužina lako prebaciti do Nikšića, do prijatelja i sigurne slobodne teritorije.
Sjutra: SATIMA RANjENE ŽIVJELE U LITICI
Stan
Ne zna se šta je bilo u skromnom prtljagu porodice Klapuha, koji je ostao u gepeku vozila kojim su ih njihovi „pratioci i zaštitnici” dovezli do graničnog prelaza na Šćepan Polju i povezli dalje prema Plužinama, ali se sigurno zna da je Hasan Klapuh, kad su krenuli iz Foče, ključ od stana dao komšiji Zoranu Vukoviću i alalio mu i stan i pokućstvo, ako se oni kojim slučajem ne vrate. Zna se, takođe, da se Vuković, inače konobar po zanimanju, a tada i otac dvoje djece, već sjutradan sa porodicom uselio u stan Klapuha.