Piše: Budo Simonović
Ne sluteći nikakvo zlo, Hasan Klapuh, njegova supruga Ferida i kćerka Sena su pristali da ih njihove komšije Zoran Vuković i Janko Janjić i njihovo društvo, koji su ih tog julskaog dana 1992. godine dopratili i dovezli od Foče do Šćepan Polja, prevezu i odatle do Plužina. Njihovo putovanje se, međutim, zanavijek završilo na samo nekoliko kilometara dalje od graničnog prelaza na „glavi” Drine, odnosno na sastavcima Tare i Pive.
Na mostu „Obrad Cicmil” na Pivi, nizvodno od poznate hidrocentrale, Janko Janjić, kojeg je u prvim kolima vozio Vidoje Golubović, naredio je vozaču da stane. Potom je iz kola u kojim je bila porodica Klapuh, izvukao Hasana, hladnokrvno i bez riječi mu pucao iz pištolja u glavu, i onda, uz pomoć Radomira Kovača, njegovo beživotno tijelo bacio preko ograde mosta u rijeku, u ponor dubok više od sto metara.
Vrištanje, plač i zapomaganje Hasanove supruge Feride i kćerke Sene prekinuo je zatim pucanj iz puške Radomira Kovača, poslije kojeg je, pogođena u vrat, klonula i Hasanova supruga Ferida. I njeno tijelo su prebacili preko ograde mosta, iako je još davala znake života, ali se ono zaustavilo u litici iznad vode, na lijevoj obali rijeke.
Zločincima nije zadrhtala ruka niti su im srce omekšale suze mlade Sene Klapuh, koja je preklinjala Zorana Vukovića: „Zoco, nemojte i mene ubiti...” Sa prostrijeljenim grudima i još vidnim znacima života, i ona je završila u ambisu i podijelila sudbinu roditelja (patolog iz Podgorice, dr Mihailo Kuliš će kasnije utvrditi da su i ona i njena majka bile žive još barem nekoliko sati nakon ranjavanja).
Zločinci će odatle, pošto su ovlašno pokušali da izbrišu tragove krvi na mostu posipajući ih zemljom, prošetati do Plužina, počastiti se u kafani krvavim parama uzetim od Klapuha, i uveče se mirno vratiti u Foču. Zločin će biti otkriven tek dva dana kasnije kad je putar na mostu na Pivi ipak zapazio mrlje od krvi, a potom primijetio i leševe u vodi...
Policiji i istražnim organima nije bilo teško da poslije brzo ustanove i ko su žrtve i ko su zločinci, jer je sve bilo registrovano na graničnom prelazu, ali im je ruke vezalo to što su zločinci bili nedostupni, odnosno što je na području Bosne i Hercegovine bijesnio rat i bezakonje.
Ipak, mjesec dana kasnije, ne sluteći, valjda, da je sve otkriveno i da ga policija budno čeka, u rodne Plužine je banuo Vidoje Golubović da posjeti rodbinu. Na osnovu njegovog priznanja i svjedočenja graničara, uz niz drugih neoborivih dokaza, potpuno je sklopljen mozaik ove svirepe drame, a tadašnji zamjenik višeg tužioca iz Podgorice, Miodrag Latković, nije se dvoumio da je u pitanju klasični ratni zločin, bez obzira što se sve dogodilo na teritoriji Crne Gore, odnosno na prostoru koji u tom trenutku nije bio zahvaćen ratnim dejstvima niti je Crna Gora, odnosno Savezna Republika Jugoslavija bila u ratnom sukobu sa Bosnom i Hercegovinom.
Sjutra: JANjIĆ SAM SEBI PRESUDIO
Proradila savjest
Pored Vidoja Golubovića, koji, kako je utvrđeno, nije direktno sudjelovao i pomagao u zločinu na pivskom mostu, tome se jedino suprotstavljao i pokušavao da ga spriječi Milomir Kovač, brat Radomira Kovača. On će, sedamnaest dana kasnije, vjerovatno pritisnut grižom savjesti zbog ovog svirepog i sramotnog zlodjela koje su počinili njegov brat i ostali, izvršiti samoubistvo.