Piše: Budo Simonović
Ferid Klapuh, danas već šezdesetogodišnjak, sin Hasana i Feride Klapuh, slučajno je izbjegao stravičnu sudbinu svojih roditelja i sestre, jer se u ljeto 1992. godine zatekao u Sarajevu i nije mogao da se vrati u Foču, pa tako nije ni krenuo na put sa porodicom, koja se „spustila na uže” bezdušnih komšija Zorana Vukovića i Janka Janjića i njihovih pajtaša koji su ih svirepo likvidirali u kanjonu Pive.
Ni danas mi nije jasno kako se na suđenju Vukoviću i Kovaču u Hagu moglo desiti da se i ne pomene zločin u Pivi, da ih niko i ne pita: šta ste sve radili u ratu? Nakon hapšnjena Vukovića očekujem, ili se samo nadam, da će se konačno svi zločinci privesti pravdi – kazao je kratko u izjavi za podgoričku „Pobjedu” Ferid Klapuh kad je saznao da je Zoran Vuković 25. decembra prošle godine ponovo dospio iza rešetaka na graničnom prelazu iz Bosne i Hercegovine u Srbiju po potjernici koju je za njima raspisala Crna Gora.
– Vuković, ukoliko bude izručen crnogorskom pravosuđu, može, ukoliko želi, da traži obnovu postupka, odnosno novo suđenje – kaže Miodrag Latković, nekadašnji tužilac u ovom slučaju. Kaznu, naravno, ne može izbjeći, jer je njemu u Hagu suđeno za druga djela ratnog zločina, baš kao i Radomiru Kovaču, ali ne može dobiti veću kaznu od već izrečene, bez obzira na to što je u međuvremenu promijenjen zakon i pooštrena kaznena politika za ova krivična djela.
Presuda zločincima sa mosta na Pivi je prva koja je izrečena za ratni zločin na prostoru nekadašnje Jugoslavije, a optužba je podignuta mjesec dana prije nego što je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija osnovao Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. Kako je uslijedila na insistiranje javnog tužioca, koji je uspješno dokazao da je u pitanju ratni zločin, ova presuda je istaknuta kao svijetli primjer crnogorskog pravosuđa, odnosno tužilačke organizacije, u knjizi „Crnogorsko tužilaštvo” (autori Branko Pavićević, Mijat Šuković i Stojan Đuranović), objavljenoj 2000. godine u Podgorici.
„Na ovaj način je tužilac – ističu ugledni autori ove „monografije” crnogorske tužilačke organizacije – prvi put na teritoriji bivše SFRJ dao pravnu ocjenu i u krivičnopravnom smislu kvalifikovao te sukobe na teritoriji Bosne i Hercegovine kao rat, krivičnopravne radnje izvršilaca kao povredu pravila međunarodnog prava, verifikovanih domaćim krivičnim zakonodavstvom, a samo djelo kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva...čime je tužilac značajno doprinio ugledu crnogorskog pravosuđa u međunarodnoj pravničkoj javnosti i ugledu Crne Gore, afirmišući njen pravni poredak”.
Sve ovo dobija na značaju ako se zna da je iz Republike Srpske tada bilo otvorenih pritisaka, čak i pisanih zahtjeva, da se taj slučaj stavi u arhivu, a njihovi akteri, kao „ugledni srpski borci” oslobode bilo kakve odgovornosti. Crnogorsko tužilaštvo, međutim, nije podleglo takvim pritiscima, bez obzira što se nije moglo izboriti da počinioce ovog sramotnog i grozomornog zločina i formalno stigne ruka pravde – držalo se onog pravila Simona Vizentala, najvećeg lovca na ratne zločince, koji je smatrao „da je i zadocnjela pravda bolja od nepravde...”
K r a j
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.