Priredio: dr Vukić Ilinčić
Prisustvujući jednom od brojnih naučnih skupova, profesor Lakić je boravio i u glavnom gradu Bugarske, Sofiji: „Grad se puno izmijenio u svakom pogledu. Nekako je narastao. Popunjen je novim građevinama, hotelima luksuzne kategorije. Izgradili su i metro. To je jedna linija od desetak kilometara. Ali je metro. Nadzemni gradski saobraćaj je i dalje u velikoj prednosti. I tu ima elektronskih novina: na svakoj stanici piše koji je sledeći broj tramvaja i koliko ga valja čekati. Zapažam i novi Dom kulture. Reprezentativan je, kažu, kao vaš Sava centar u Beogradu. Utisak ostavlja i novi tržni centar. Ipak, najjači utisak ostavlja Istorijski muzej smješten u južnom dijelu grada, ispod stamene ljepotice, planine Vitoše, koja se izdiže u visine. Kao naš Lovćen. Sadašnji muzej ranije je bila palata, bolje reći dvorac u kome je stanovao vječiti bugarski predsjednik Todor Živkov. I naš Tito bi mu mogao pozavidjeti – po „skromnosti”. Sadašnji muzej ostavlja utisak po monumentalnosti i uređenosti prostora. Asocirao me na Dvorac Habzburgovaca u Šenbrunu, kraj Beča. Ono što su oni gradili vjekovima – ovaj je uradio mnogo brže. Alal vjera! Sa narodnim novcem se „slađe” gradi privatni posjed.
Zaista nijesam vidio ljepši muzejski kompleks. Podsjeća me na Ataturkov u Ankari. U svakom slučaju, najljepši je koji sam ikada vidio, liše Luvra i Zimskog dvorca u ondašnjem Lenjingradu. Muzejska postavka je zaista moderna. Postignut je sklad između izloženih eksponata i raspoloživog prostora... Da ne zaboravim Vitošu, na koju sam se uspinjao u ranijim pohodima. Sada je put bolji i kraći jer su izgradili uspinjaču dugu od dva do tri kilometra. Skraćuje put za oko 15 kilomatara.
Statistički – Sofija ima do milion i po stanovnika. Ni oni ne vjeruju statistici, pa kažu da ima do dva miliona stanovnika. To se ne primjećuje zbog širokih bulevara, koji su je išpartali uzduž i poprijeko. Dosta su srušili što im je smetalo. Ali je bilo i političkog rušenja. Iz političkog revanšizma. Tako je nastradao i Mauzolej Georgi Dimitrova. Srušen je.
I prvi put kad sam dolazio u Sofiju zapazio sam da nemaju mostova. Jer nemaju rijeka. To nedostaje ovom gradu. Sve te promjene vide se na ljudima, koji uvijek žure ulicama, kojih je dosta po restoranima i ukusnim baštama smještenim u zelenilu. Može se uživati u životu ko ima dublji džep. Čini mi se da su cijene pristupačne u ugostiteljstvu, koje ipak zaostaje po tempu pozitivnih promjena. Očekuju promjene nabolje i u mnogim oblastima. Pa Bugarska je članica Evropske unije. Još je, međutim, iza državica prethodne Jugoslavije – makar po standardu. Evropska unija nije koka nosilja“.
Dalje, profesor Lakić opisuje planinu Vitošu: „Uspinjača, žičara ili lift, kako je oni nazivaju – je prava i velika novina. Do nje se dolazi taksijem. Čini mi se da nema turističkih autobusa. Putovanje taksijem do podnožja Vitoše – niti je skupo, niti dugo traje. Kod nas bi to bilo bar triput skuplje. Povratna karta po osobi košta pet eura. Prvi put u životu se ovako vozim. Liči mi na vožnju helikopterom – kanjonom Morače. Skoro dodirujemo vrhove gusto obrasle šume. I ta usječena maršruta ostavlja utisak: makar usmjerava pravac. Relativno spora vožnja pruža priliku za duže uživanje. Nema razloga za strah, iako su neke partije maršrute, kao da si u avionu: visoko si iznad guste borove šume.
Inače, visina Vitoše je oko 2.200 metara. Obrasla je gustom šumom sa divnim proplancima. Putovanje traje do 30 minuta.
A sada par impresija o ovoj civilizovanoj ljepotici među planinama. Nijesam imao dovoljno stabilan korak – za uživanje u šetnji. Osjećam kao da hodam po površini Marsa. Lebdim. Ili bolje, gubim pomalo svijest, kao što mi se dešava na Žabljaku – prvih dana. Zato sam odabrao terasu uz obavezni kapućino. Odmaramo. Razgovaramo. Razmišljamo. Kao sasvim uzgred – pune se akumulatori svježinom da bi se odoljelo vrućini koja i danas caruje u Sofiji. Pravim zabilješke o Vitoši, a mislim na slične uspinjače kod nas u Crnoj Gori. Odavno ih sanjamo – od mora do Lovćena, možda i od Žabljaka do vrha Durmitora”, kao da prekorijeva akademik Lakić u ovom svom putopisu.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.