Priredio: dr Vukić Ilinčić
Akademik Zoran Lakić boravio je u Rusiji 10 dana, 2009. godine. Krenuo je iz Podgorica 21. juna. „Kiša me je ispratila iz Podgorice. I prijatno zahlađenje, nakon pravih poznatih podgoričkih užarenih dana, gdje je živa u termometru išla i do 35 stepeni Celzijusa. A Moskva me je dočekala sa ljepšim vremenom – suvim i oblačnim, sa temperaturom 15 stepeni. Ne osjećaju se toliko temperaturne razlike. Ali mi smeta ogromna gužva na aerodromu Domodjedovo. Iako je neradni dan. Nedjelja. Lako sam se prepoznao sa književnikom i zemljakom Jolem Stanišićem, koji je, nakon Rezolucije IB – 1948 – postao Moskvić. Stasit kao svi Stanišići. Bjelopavlić. Dobro poznaje sve što se dešava u Moskvi... Očekujem da se sretnem i sa nekim našim Moskvićima i njihovim prijateljima...”
Istorijski institut Ruske akademije nauka iz Moskve pozvao je akademika Zorana Lakića da održi predavanje na temu „Kult Rusije u Crnoj Gori”. Boraveći deset dana u Moskvi, imao je brojne susrete sa ruskim naučnicima i zvaničnicima, ali i sa našim ljudima koji su Moskvu odabrali za mjesto življenja. Bio je primljen s dubokim uvažavanjem i prijateljstvom. Svoj desetodnevni boravak u ruskoj prestonici iskoristio je za obilazak brojnih znamenitosti: Puškinov muzej, Tretjakovsku galeriju, Boljšoj teatar, Gosudarstveni muzej, ali i Lenjinov mauzolej. „Na Lenjinovom radnom stolu i danas se nalazi upijač sa njegovim poslednjim ispisom, obrnuto utisnutim, zatim obične makazice, sasvim običan nož za papir, telefonski imenik, a na zidu slika Marksa i sovjetskog revolucionara Halturina. U jednoj od vitrina, na upadljivom mjestu, nalazi se geografska karta Jugoslavije. Eto, to je radni kabinet Lenjina”, navodi Lakić jedan raniji zapis o Lenjinovom mauzoleju.
Pri kraju svog boravka u Moskvi, profesor Lakić održao je predavanje u Ruskoj akademiji nauka: „Održati tribinu u Ruskoj akademiji nauka je najljepše moguće finale desetodnevnog boravka u Moskvi. A sasvim slučajno je određen termin tribine za 30. jun 2009. godine. Posao zbog koga sam pošao na put priveden je uspješno kraju. Razloga za zadovoljstvo ima. Pripreme za predavanje dobro su odrađene. Pozvan je i naš ambasador, obaviještena Ambasada Srbije i redakcije listova u Crnoj Gori – „Pobjeda”, „Dan” i „Večernje novosti”. Preko interneta je obaviještena CANU.
Sala je mala i simpatična. Perfektno opremljena i ozvučena. Dupke puna. Sve su to naučni radnici. Ima i mlađih posjetilaca. Napravljeno je i par snimaka, prvih za ovih deset dana u Moskvi. Tribinu je otvorio stari akademik, a predstavila me zamjenica direktora Instituta RAN. Našla je pravu mjeru prezentacije i mislim da je pobudila interes prisutnih. Moguće da je i tema bila vrlo provokativna: Kult Rusije u Crnoj Gori.
Uslijedila su, potom, pitanja – da potvrde izrečeni interes i pokazanu pažnju. Bilo ih je ukupno osam. Izdvojio bih neka od njih: da li je bilo saradnje dvije države i prije 1711. kada je oficijelno uspostavljena; odnosi Crne Gore i Austrije u Prvom svjetskom ratu; da li je bilo kolaboracije u Drugom svjetskom ratu; ulogu mitropolita kroz istoriju Crne Gore; odnosi sa Srbijom i crnogorsko srpstvo; kada je Jugoslavija bila prvak svijeta u košarci i slično.
Postavljena pitanja inspirisana su predavanjem, pa sam sa zadovoljstvom odgovarao na njih. Insistirao sam na naučnim stavovima; politiku sam ostavio po strani. I objašnjavao da su to moji stavovi i da drugačija razmišljanja zaslužuju pažnju. Uvijek je u Crnoj Gori bilo najmanje po dvije političke opcije, koje su bile međusobno suprotstavljene. Zato su istorijski guvernaduri s osloncem na Austriju – bili pobijeđeni od crnogorskih vladika koji su se oslanjali na pravoslavnu Rusiju. Rekao sam da je danas crnogorski vladika – najpopularnija ličnost, a Crnogorska mitropolija institucija kojoj narod najviše vjeruje. Na kraju sam dobio aplauz i odmjerene riječi priznanja.
Konačno sam okrenut povratku za Podgoricu. Uz odmor ću sjutra razgledati Moskvu iz autobusa i sa broda. I to će biti svojevrstan doživljaj – poput onih brodića La bouche na Seni. S tim što se ovdje ne osjećam kao stranac – (podvukao V.I.). I ovaj narod te svojata. Kad čuju za Crnu Goru – kao da uzdišu, uz pomen Mediterana. Kao da nismo svjesni koliko nam je povoljan geografski položaj. Kako je divna klima. Kakva je moć brda i dolina. Rijeka i kanjona. Sve je to utkano u karakter naših ljudi. Jes da je ruska ravnica nepregledna, ali su naša brda inspirativna. Da sam pjesnik – propjevao bih. Da umijem slikao bih – tu ljepotu. Da sam muzičar – komponovao bih. Nije sve to nimalo čudno. U svakom slučaju stavljam tačku na ovaj putopis”.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.