Poznati beogradski i srpski novinar i pisac Radovan Popović, dugogodišnji urednik kulturnog dodatka „Politike”, briljantno i neponovljivo, ispisao je mnoge zanimljive književne biografije naših vodećih pisaca. Značajno mjesto među njima zauzima i ona koja se odnosi na Jovana Dučića, jednog od najvećih srpskih pjesnika i poznatog diplomate. Njegov život i stvaralaštvo Popović je predstavio u knjizi „Knez srpskih pjesnika”. Kao i ostale mnogobrojne Popovićeve knjige ove vrste, i ovu knjigu izdao je beogradski „Službeni glasnik”, a mi ćemo iz nje, uz autorovu saglasnost i odobrenje izdavača, u narednih nekoliko brojeva, prenijeti najznačajnije detalje. Neke, dosada možda i nepoznate.
Mistifikacije oko Dučića počele su već od njegovog rođenja. Istoričari književnosti ni do današnjeg dana nijesu utvrdili kada je ugledao svjetlost dana pisac koga decenijama jedni dižu u nebo a drugi nipodaštavaju. Po jednima, Dučić je rođen 5. februara 1871, po drugima (P. Slijepčević) 1872. godine, a po trećima (i po piščevim riječima koje i mi uzimamo za najvjerodostojnije), rođen je u Trebinju 5. februara 1874. Nesporan je, međutim, podatak da je potonji pisac i diplomata rođen u skromnoj kamenoj kući s debelim zidovima, malim prozorima i čempresom ispred kućnog praga.
Sam Dučić će kasnije tvrditi da potiče od čuvenog roda Vladislavića. Izvjesno je da ga je rodila Jovanka (Joka), a otac mu je Andrija, trgovac, koji je već 1875. godine poginuo kao ustanik u hercegovačkoj buni i bio sahranjen u zajedničkoj grobnici na groblju na Pasatu, kod crkve Sv. Đorđa u Dubrovniku.
Majka Dučićeva je bila prvi put udata za Šćepana Glogovca, s kojim je imala dvoje djece (Rista i Soku), a iz braka s Andrijom Dučićem imala je kćer Milu i sina Jovana.
Jovan će odrasti u vrtu Hercegovine, kako se Trebinje ponosno zvalo. Biće okružen pričama o staroj Travuniji, o Dubrovniku i njegovoj gospoštini. Trebinje i njegovu okolinu nosiće duboko u sebi do kraja života, a u svoju bilježnicu će zapisati: „Veliki brijeg Leutar koji se diže iznad mog rodnog Trebinja, kao modro platno između neba i zemlje, nosi ilirsko ili grčko ime po riječi elefterija, što znači sloboda. Sa ovog se brijega vidi na vedrom danu, preko mora koje je u blizini, obala Italije. Taj veliki vidokrug nije bio bez uticaja na moj zavičaj i njegove ljude...”
O svojim zemljacima imao je najljepše mišljenje: „Vjerujem da su od sviju ljudi u našoj zemlji, Hercegovci po prirodi najučtiviji, i najmanje skloni spletkama. Njihova uboga pokrajina napravila ih je skromnim, pobožnim, umjerenim... Srbin iz te zemlje nije ni po svojoj prirodi samo učtiv nego i topao i srdačan, ljubak i dobrostiv. Skladnost i harmonija tog karaktera čini da je on i oprezan i pažljiv, istovremeno kad i ponosan i rešljiv...”
Osnovnu školu izučio je u Trebinju, a potom se s majkom uputio u Mostar, kod polubrata Rista Glogovca, trgovca. Tu je učio trogodišnju trgovačku školu i pomagao polubratu u radnji. Isticao se na svetosavskim proslavama. Bio je, po kazivanju savremenika, poodrastao dječak, vitak i stasit, u narodnom odijelu, i sa strašću je recitovao prolog Subotićeve drame ''Krst i kruna”.
Iz Mostara ga je život uputio najprije jednu godinu u Učiteljsku školu u Sarajevu, a potom u Sombor – u Srpsku učiteljsku školu, u to doba na glasu. U toj srpskoj preparandiji Dučić će steći i ime poete. Prvu pjesmu je objavio u somborskom listu „Golub” 1886. godine. Zvala se „Samohrana majka”. Uzor u pjesništvu mu je Vojislav Ilić, a početniku se dopala Ilićeva „otmenost tona i manira” i sam je „poželio tu spoljnu gospodstvenost”.
Godine 1887. okušava sreću u novosadskom „Nevenu”, a prve pjesme koje mu ovaj list objavljuje osokoliće ga. Narednih godina njegovo ime često se pojavljuje na stranicama „Bosanske vile” i cetinjske „Nove Zete”. U rano proljeće 1890. umire mu sestra Mileva (Mila). U Sumboru je Jovan Dučić 1893. godine dobio diplomu učitelja za srpske osnovne škole. Posebno se u vrijeme školovanja isticao u znanju maternjeg jezika, istorije i književnosti.
Krajem maja piše u pančevačkom listu „Vjesnik”, s oduševljenjem, o predstojećoj proslavi u Dubrovniku, povodom otkrivanja spomenika pjesniku Ivanu Gunduliću. U „Vjesniku” prikazuje i nove knjige, kao što su: „Pjesme” Riza-bega Kapetanovića Ljubušaka, prvog „bosanskog Muhamedanca” ili, pak, spjev Radovana Košutića „Sinovi Boga Mraka”.
(NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ