Dučić se u Atini prvi put sreo sa regentom Aleksandrom Karađorđevićem. O tom je Dučić zabilježio: „Regent me je prvi dan za ručkom pozvao da odemo u Eleuzis i da mu onamo opišem misteriju i hram boginje Demetre, čiji su prag prelazili, kao pripadnici posvećeni u tajnu ovog svetilišta, najveći ljudi stare Atine: i Platon, i Alkibijad, i Protagora, i Aristotel...” Aleksandar, budući kralj, oduševio je sekretara poslanstva. A i sekretar poslanstva zapao je za oko regentu svojom duhovitošću, obrazovanjem i šarmom.
U Solunu je, u Sanitetskom odjeljenju Vrhovne komande, i pjesnik i prevodilac, ljekar po obrazovanju, Svetislav Stefanović. U jesen 1917. godine poziva ga da dođe u Solun, da zajedno posjete srpsku vojsku na Solunskom frontu. Tom prilikom Dučić je sreo starog prijatelja i sapatnika po peru Ivu Ćipika. Sa regentom ide istim kolima sve do Kajmakčalana. Naredne, 1918, postavljen je za sekretara I klase poslanstva u Madridu. Putuje preko Pariza, gdje se srijeće sa Meštrovićem. Poznatom vajaru jedne večeri poklanja reprodukciju freske Marka Kraljevića iz manastira Sv. Dimitrije u Skoplju. Sjećajući se te večere, Dučić je zapisao: „Meštrović je lakomo prihvatio taj komad hartije, sav se unijevši u lice interesantnog heroja, koji je toliko mučio njegovu umjetničku fantaziju. Ničeg sličnog, odista, sa njegovom skulpturom Marka Kraljevića...”
Piše pjesmu „Dubrovnik”. Rat je završen, a on daleko od domovine. Za poslanika u Madridu postavljen je pjesnik Ante Tresić Pavičić, Dučićev stari poznanik i prijatelj. Na putu za Madrid, javlja se Dučiću 2. marta 1920. iz Pariza. Prvog septembra 1920. u Beogradu izlazi i prvi broj nove serije „Srpskog književnog glasnika”, a urednici su Dučićevi prijatelji Bogdan Popović i Slobodan Jovanović. Već u novembarskoj svesci „Glasnika” Dučić objavljuje ciklus od sedam pjesama. Provodi svoje lijepe madridske dane najčešće u društvu svoga šefa Anta Tresića Pavičića. A razgovori su: o politici i književnosti. U prepisci je sa Slobodanom Jovanovićem, jednim od najuticajnijih ljudi u kulturnom životu Beograda između dva svjetska rata. Putuje na sjever Španije, u mondensko ljetovalište San Sebastijan. Piše u svom stilu i maniru rimski sonet –„Grob na Apiji”.
U ljeto 1922. godine Dučić se vraća iz Španije. Dolazi u Beograd i odsjeda u hotelu „Bristol”. Prisutan je u književnom i uopšte kulturnom životu glavnog grada. Početkom novembra, u prostorijama nove zgrade Univerziteta Jovan Dučić otvara izložbu slikara Mila Milunovića i vajara Sretena Stojanovića. Ponosit, pun sebe, okružen prijateljima – Bogdanom Popovićem, Branom Popovićem, Todorom Manojlovićem i drugima – Dučić je zvijezda večeri. Mladi, poput Crnjanskog, Rastka i svih drugih okupljenih oko kafane „Moskva”, tog „gnijezda i legla” nove literature, ne „zarezuju” ga. A ni on ne obraća mnogo pažnje na njihovo ignorisanje. Putuje u Trebinje u kasnu jesen.
Na povrtaku za Beograd zadržava se u Sarajevu. Tamošnji pisci i umjetnici pozvali su ga da bude njihov gost, a na svečanoj večeri pozdravio ga je Mihailo Miro. Dučić je odgovorio „jednim neobično lijepim govorom”, kako je zabilježio izvještač lista „Narod”. Govorio je o selu i seljaku: „Nigdje i nikad nije seljak toliko stvorio. On nam nije samo sagradio državu, nego i književni jezik vanredno istančan, i dekorativan stil, i osnove muzike. Nacionalnost nije samo u onom što je patriotsko: ideal nacije stvara se na nježne muslimanske sevdalinke kao i nacionalne pjesme Filipa Višnjića...”
Dučić je jedan od viđenijih članova Demokratske stranke. U Ministarstvu razmišljaju gdje da ga pošalju – Madrid, opet, ili Atina. Dobio je postavljenje u Atini, njemu dobro znanoj sredini. Otpravnik je poslova u poslanstvu. Poslanik je Dučićev stari znanac i prijatelj – Živko Balugdžić. Istina, on je već u jesen otišao u zemlju, a inventar poslanstva predao otpravniku: jednu kasu, jedan sanduk sa novčanim dokumentima i sve rječnike šifara. Otmena pojava, uglađen i markantan, odjeven, kako kažu savremenici, „ko svi kicoši”, Dučić se tužio na svoje sunarodnike: „Kad Srbi ručaju, ili večeraju, pored mesa sa jelovnika moraju da pojedu bar jednog zemljaka...” U božićnom broju „Politike” za 1924. godinu piše o braći Ribnikar: „Dva brata Ribnikara poginuli su na granici Bosne kao oficiri Srbije: jedan za drugim, u dva dana... za Jugoslaviju, jer su porijeklom bili Slovenci; za našu kulturu, jer su bili novinari i tvorci jednog velikog nacionalnog lista...”
U februaru 1924. godine izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije. Priznanje dostojno poštovanja. I ponovo – premještaj. Početkom oktobra 1924. godine postavljen je za stalnog delegata kod Društva naroda u Ženevi.
(NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ