Sudio je vojvoda Gavro, u svojim spisima, prilično strogo, postupcima gospodara, vojskovođa i glavara, stranih državnika i diplomata, ali se, valjda nigdje, u njima, ne može naći ni osuda ni ružna riječ za crnogorskog vojnika-ratnika ili nejač koja je često morala da ide u zbjegove i bila, najčešće, najveća žrtva oslobodilačkih pokreta i ratnih dejstava.
Veoma su dragocjena njegova kazivanja o vojnoj organizaciji u tadašnjoj Crnoj Gori, naoružanju, odnosima među vojnicima i starješinama i starješinama međusobno, načinu mobilizacije i ratovanja, snabdijevanja vojske hranom i municijom, vojničkim osobinama i hrabrosti Crnogoraca, njihovom odnosu prema neprijatelju (tu, na nekoliko mjesta, ističe njihov humanizam prema zarobljenim neprijateljskim vojnicima, nasuprot odsijecanju glava – kasnije noseva – onima koji su u boju poginuli). Dao je priličan broj izvanrednih portreta crnogorskih vojskovođa i glavara, ostavio autentična svjedočenja o njihovim čestitostima, hrabrostima, patriotizmu, skromnostima... ali i o težnjama za vojničkom slavom, međusobnim podozrenjima, sujetama, surevnjivostima, trvenjima, gramzivostima pojedinih među njima, lukavstvima, utrkivanjima da se bude bliže gospodaru...
(Bilo je, naravno, i onih kojima ni do čega od toga, osim do uspješne borbe za oslobođenje srpstva od tuđina, prije svega od Osmanlija, nije bilo stalo – kakvi su, recimo, bili Peko Pavlović, Marko Miljanov, Miljan Vukov... - ali su takvi, uglavnom, bivali u nemilosti knjaza Nikole i njegove dvorske kamarile.)
Vojvoda Gavro, veoma umjesno, i tamo gdje se to ne bi očekivalo, nalazi mjesta da govori o odnosima na crnogorskom dvoru, pogotovo da portretiše gospodara u raznim situacijama i raznim povodima, i možda niko nije ostavio tako plastičnu i višestranu predstavu o Knjazu kao što je to učinio vojvoda Gavro Vuković. Posmatrao ga je, u svakoj prilici, s posebnom pažnjom, skenirao njegove poteze, pronicao u njegove namjere... Ima, i te kako, ironije u ne baš malom broju tih opisa: Gospodar je nenadmašan glumac kad god se treba umetnuti i praviti se pogođenim nečijom lošom radnjom ili lošim odjekom nečega što se dogodilo a u šta je on, tajno, bio umiješan; glumiti neobaviještenost o nečemu važnom; iskušavati pojedince; omalovažavati malte ne svakoga okolo sebe a dodvoravati se moćnim vladarima i dvorovima; podređivati čak i državne interese volji i interesima članova svoje porodice... Tu posebno mjesto pripada opisima Gospodarevog izlaska, i izlaska članova njegove porodice, u šetnje ispred Dvora, ili sjedenje ispod čuvenog Brijesta, njihovo koketiranje i neprestana žeđ za udvorištvom Crnogoraca – glavara i običnih ljudi, starih i mladih, junaka i kukavica. Toj „poslastici“ se, svakako, pridružuje i opis „sjednika“ u Dvoru, koji je bio neka vrsta Gospodarevog pozorišta i duhovne vježbaonice, u kojoj je on, uglavnom nepismenim, Crnogorcima, čitao svoje nove stihove i tražio od njih neku vrstu književno-kritičkih ocjena njegovih stihovanja, iskušavao glavare, mjerio im mudrost i odanost, nagonio da jedan drugog karakterišu i sam ih karakterisao, nerijetko i zavađivao.
Gospodar je, u svakoj situaciji, upravljao raspoloženjem Crnogoraca: kad se on veselio - svi su se veselili, kad je on tugovao - svi su tugovali, kad je on brinuo - svi su brinuli. Dirigovao je, nenadmašno, i njihovim ratničkim raspoloženjem: začas bi ih „naelektrisao“ da istog trenutka svi izginu u borbi protiv neprijatelja, i odmah potom „hladio“, a veoma strogo kažnjavao one koji se tome ne bi povinovali ili su, u međuvremenu, u trenucima ratnog trepeta i usijanja, poremetili životnu „idilu“ u kakvoj pograničnoj zabiti.
Veoma su dragocjena i Gavrova kazivanja o gospodarevoj porodici i odnosima u njoj, uticaju koji je njegov tast, vojvoda Petar Vukotić, imao na njega, vaspitavanju njegove brojne djece, pogotovo kćerki, gospodarevoj brizi o udaji kćeri i ženidbi sinova, njihovim karakternim osobinama, ponašanju, prohtjevima, rasipništvu...(Nastaviće se)
Piše: Vlajko Ćulafić