PRIREDIO: ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Svi stanovnici sela Donje Biševo kod Rožaja su Bulatovići. Između dva svjetska rata živjelo se u tom kraju u slozi sa komšijama muslimanske vjere. Porodica Obrada Bulatovića, penzionisanog oficira Crnogorske vojske, bila je velika. Imanje im je bilo najveće u čitavom kraju. Najbolji prijatelji su im bili Đozovići iz Gornjeg Biševa. Posjećivali su jedni druge svakodnevno, ispomagali se u poljskim radovima, dijelili dobro i zlo. A onda je 1941. počeo rat. Uplašili su se i pravoslavni i muslimani. Obradovi sinovi su bili mobilisani, ali su se ubrzo vratili, jer je stiglo naređenje Vrhovne komande Jugoslavije da se vojska raspusti.
Ubrzo potom formirana je nova vlast u Rožajama (šiptarska i italijanska), jer je grad pripao Velikoj Albaniji, kao dijelu italijanskog protektorata. Pripadnici vlasti su postali i neki ovdašnji muslimani. Veliki strah se uvukao u srca pravoslavaca.
Toga ljeta, 1941. dva puta su usred dana napadnute kuće Bulatovića. Oba puta bilo je po desetak konjanika u šiptarskim i italijanskim odijelima, ali i običnim, sa fesovima na glavama. Oba puta su otjerali po nekoliko grla stoke.
A onda su jedne oktobarske noći, te 1941, sve šenlučeći i pucajući iz pušaka, napali treći put. Pse su pobili, štale otvorili, sijeno zapalili, svu stoku otjerali. Ostala je pustoš i mnogo krvi od upucanih pasa.
Ajdin Đozović im je dotjerao jednu svoju kravu, da djeca, kojih je bilo dvadesetoro, imaju mlijeka.
Već se i zima približavala, a strah je bivao sve veći.
Jedne snjegovite noći zapalili su kuću i štalu Obradovog brata Risantija. U kući, srećom, niko nije stradao, ali u štali jesu svinje. Kad su ukućani otvorili vrata štale, ugledali su stravičan prizor: devet svinja naređanih jedna do druge, kako su pokušavale da pobjegnu iz tog ognja, a meso na njima cvrči.
Kraj februara mjeseca, te 1942. donio je mnogo hladnoće i snijega.
Jednog ledenog jutra, u Obradovu kuću je došao Hasan, kurir iz Prefekture. Kaže, poručio prefekt da Milunka, najmlađa kćer Obradova, pođe s njim za Rožaje.
– Moraš da odeš u Srbiju i dovedeš oca – rekao joj je strogo ozbiljan Suljo H., njihov pobratim, koji zamjenjuje prefekta. –Ne dovedeš li ga, pohapsićemo žene i djecu.
Milunka je već sjutradan otputovala za Srbiju. Otac je bio u Bresniku, kod Kraljeva, gdje mu je sin Ivan bio učitelj.
Vratili su se za dva dana, te je Obrad, posle jedne noći prespavane u Biševu, otišao za Rožaje, po naređenju prefekta.
Sjutradan, 9. marta u Biševo ponovo stiže Hasan, sa dvojicom naoružanih ljudi. Kaže, naredio prefekt da i Milunka odmah dođe u Rožaje.
Ščepaše je pratioci ispod ruke.
Samo što je stigla pred Prefekturu, ščepaše je pratioci ispod ruke, i uguraše u karabinjeriju. Tamo je dvojica Italijana pretresoše, uzeše joj dokumenta, i gurnuše u podrum, u kome je, na njeno veliko iznenađenje, ugledala svog oca.
Otac je bio siguran da će ih otjerati negdje u ropstvo. To je bila, za njegovu mladu kćer, najstrašnija vijest, koja se ubrzo i obistinila.
– Vi ste naši zarobljenici. Sutra vas tjeramo za Peć – rekao im je posle dva dana italijanski zapovijednik Đuzepe.
(Nastaviće se)
Svi njeni romani
Stoja Magdelinić je 2002. godine u izdanju „Narodne knjige – Alfa”, Beograd, a potom i 2014. kod „Raške škole”, takođe u Beogradu objavila roman „Iz legende prstenovi”. Slijede: „Dorotea” – roman, 2005.g. „Narodna knjiga – Alfa”, Beograd i 2010. „Raška škola” Beograd; „Olivera” – roman, 2009. 2010. i 2011. godine „Raška škola” Beograd, a potom je ovo djelo 2013. prevedeno na turski jezik (Izdavačka kuća ARUNAS, Istambul).