P
ošto bjegunce nisu uspjeli da uhvate, zatvorenike počeše mučiti još većom glađu. Smanjiše sledovanje na pola, pojačaše straže, promijeniše ponašanje prema svima.
Poslije otprilike tri mjeseca robijaši su napustili Prezu. Kamionima su stigli na obalu mora, u Drač. Ošamućeni od prašine i vrućine, pravo s kamiona penju se na brod.
Taman je kročila na prvi stepenik, kad Milunka, sva srećna spazi oca kako silazi s kamiona. Spazi i on nju, sretoše se, zagrliše, pa se smjestiše na brod. Obrad bješe propao, pomršao, ostarao. Ispriča kako su ih mučili i tjerali da priznaju da su pomogli onim bjeguncima. Ni na zrak ih nisu puštali, već su stalno bili pod ključem u tvrđavi.
Kad su se svi ukrcali na brod krenuli su, ali su odmah zastali. Narediše da se ne puši, da se ne pale šibice. Noć mrkla, ništa se ne vidi. I cio Drač je u mraku.
Odjednom, začu se brujanje aviona, pa počeše padati bombe na sve strane, po vodi i kopnu. Tresu eksplozije, bruje avioni, fijuču bombe, more se kovitla, strahota božja, kao da je smak svijeta.
Zarobljenici se uznemirili, neko kuka, neko cvili, neko jauče. Na obali se vatra rasplamsava, osvjetljava djelove grada. Talasi veliki, zapljuskuju palubu. Svi su mokri, kao da su se kupali.
Trajalo je to bombardovanje prilično dugo. Na sreću, u tolikom gađanju, ne pogodiše brod.
U ranu zoru brod sa robijašima je krenuo.
Nedugo potom, nasred otvorenog mora, daleko od obale, brod stade.
Stražari se uskomešali, trčkaraju s jednog kraja broda na drugi, nešto čavrljaju, i svi gledaju u istom pravcu. I robijaši svi poustajaše i gledaju ispred. I svi dobro vidješe svijetao predmet koji pluta po vodi, presijava se na suncu.
Svi su se vrlo uznemirili, jer pred njima, na neznatnoj udaljenosti od broda, pluta mina, koja izgleda povremeno manja, a povremeno veća, kako kad je prekriju talasi. Svi pričaju kako je sreća što je dan, pa su je vidjeli, da je noć, naletjeli bi pravo na nju.
Počeše karabinjeri pojedinačno pucati pokušavajući da pogode minu, ali bez uspjeha.
U jednom trenutku doktor Vojo Gilić zatraži pušku. Zgledaše se karabinjeri, nešto se sašaptaše, pa mu je, ipak, pružiše. Uze on pušku, pa nanišani. Začu se pucanj, odjeknu snažna eksplozija, uzburka se more. Robijaši popadaše jedni preko drugih, talasi ih prekriše.
– Bravo!!! – čuju se veseli usklici iz stotine grla. Raduju se Italijani, tapšu doktora po ramenu, čestitaju mu.
Umorni od uzbuđenja, nastavili su put prema italijanskoj obali.
Grad u koji robijaši stigoše bio je Bari. Sačekaše ih karabinjeri i odvedoše u jedan garnizon, gde im dadoše sapune i narediše da se okupaju. Tu i prenoćiše, a sutradan ih odvedoše na željezničku stanicu. Potovariše ih u vagone, guraju ih, viču.
U tom metežu Milunka se razdvoji od oca. On ode u drugi vagon. Odgura ga, zapravo, gomila ljudi koja je hrlila prema ulazima u vagone.
Svi su se ukrcali u voz, ali su tako zbijeni, da jedva dišu. Svuda po vagonima su karabinjeri, ali su mnogo opasniji od onih na brodu.
Ubrzo voz stiže u Napulj. Silaze robijaši iz vagona, željni vazduha. Na stanici je kao u mravinjaku, hiljade ljudi se razmiljelo.
Traži Milunka pogledom oca, ali ne uspijeva da ga vidi. Prilazi doktoru Voju, pita ga zna li gdje joj je otac. On reče da su neki vagoni upućeni na Siciliju, i da je Obrad vjerovatno u njima.
Milunka je počela da kuka, ali, uzalud. Sa stanice su ih odveli u neko sklonište na konak, a sjutradan ih ukrcaše na brod i zaploviše.
Nisu dugo putovali, kad pristadoše uz sami zaliv.
Dočekaše ih karabinjeri i odvedoše do zgrade ograđene bodljikavom žicom. Dvorište prema strmoj, kamenitoj obali bješe opasano betonskim zidom. Kad ih uvedoše u dvorište, prebrojaše ih po dvadeset pet i tako rasporediše po sobama. Prostorija u koju Milunku uvedoše bješe prilično velika. Na krevetima posteljina bijela i čista.
Tako otpoče Milunkin boravak na ostrvu Ponci, jednom od brojnih malih ostrva u Tirenskom moru, poslednjoj stanici na njenom robijaškom putu.
Od prvog dana počeše ih mučiti glađu. Donesu sto pedeset grama hleba i malo čorbe, bez ikakvog ukusa. I to je sledovanje za čitav dan.
Ono što je Milunku najviše pogađalo ovdje, bili su međusobni odnosi. Neke žene su se svađale, vrijeđale jedna drugu, ogovarale. Najgore joj je, ipak, bilo, kad nekome stigne paket s hranom od kuće. Paketi su, istina, bili mali. Samo kilo i po hrane, po propisu. Obično pakovanje prepečenog hleba ili paketić brašna. Logoraši su bili podijeljeni u kolektive, i paket su dijelili samo sa članovima kolektiva. Sjednu i jedu.
Milunka nije dobijala pakete, niti je pripadala ijednom kolektivu.
(NASTAVIĆE SE)