Preveo: Slavko Šćepanović
Prošle su dvije-tri godine, i u njenim očima, držanju, ponašanju i kontaktiranju s ljudima, pojavila se najvažnija crta njene ličnosti: veličina. Ne nadmenost, ne uobraženost, ne uzvišenost, nego upravo veličina, „carski“, monumentalno značajni hod, neuništivi osjećaj uvažavanja sebe i svoje visoke pjesničke misije.
Svake godine ona je postajala sve veličanstvenija. I nimalo se ona o tome nije brinula, sve je to dolazilo samo po sebi. Crte lica su joj bile suviše stroge, tako da se njeno lice nije moglo nazvati lijepim. Bila je izuzetno elastična, tako da su joj mogle pozavidjeti peterburške primadone baleta, a hodati nije umjela, kretala se kao mjesečar. Ona je htjela da objasni kako njena loboda nije baštenski korov, ali nije uspijevala. Govorila je: „Kada biste vi znali iz kakvog korova rastu stihovi, i ne osjećaju stid. Kao maslačak, čičkovi i loboda pored baštenske ograde...“
Ja rano, na izlasku sunca, / O ljubavi veselo pjevam, / I na koljenima u bašti, / Nježnu lobodu zalivam. / Kopam, čupam i bacam, / Neka mi oprošteno bude, / Vidim: djevojka potpuno bosa, / Usamljena, pored ograde, plače.
Tužni su mi ti glasni vapaji, / Glas tužni djevojčice jadne. / Sve je jači taj topli miris / Bačene, mrtve, uvele lobode.
A mjesto hleba biće kamen / Meni nagrada zla i opaka. / Nada mnom je visoko nebo, / A sa mnom samo glas tvoj
U kasnijim godinama, Ana je lako i otvoreno pričala o svojim ranijim ljubavnim vezama. O grofu Zubovu nije voljela da priča, iako je njegovo ime pominjala u okviru broja muškaraca sa kojima je bila bliska. Kada se jednom prilikom, nakon pedeset godina od poslednjeg susreta, u Parizu srela sa grofom Zubovim, napadno i umiljato je gledala svog, već ostarjelog obožavaoca, i rekla je prisutnima: „Evo, Gospod nam je dao da se još jednom vidimo... “
Početkom 1912. godine Ahmatova i Gumiljov zajedno su otputovali u Italiju, a krajem te iste godine rodio im se sin Lav. To je bila poslednja godina relativno dobrih porodičnih odnosa dvoje pjesnika. U proljeće 1913. godine Nikolaj Gumiljov ponovo je otputovao u Afriku. Njegova majka je pristupila velikom spremanju kuće i zamolila je Anu da pretrese sobu svog muža. Tom prilikom Ana je na pisaćem stolu Nikolaja Gumiljova našla podeblji svežanj ženskih pisama sa prilično umiljatim i slatkorječivim sadržajem. Kasnije je saznala da autorka i otpravnica tih pisama Olga Nikolajevna Visocka čeka od Nikolaja Gumiljova bebu.
U ljeto iste godine Ana je bila potpuno načisto sa sobom u tome da njihov brak uopšte više ne liči na idilični savez dvoje zaljubljenih ljudi. Ona se udala za privrženog i vjernog viteza koji ne može bez nje. A ispostavilo se da njen mili muž Kolja vjernost ne shvata tako staromodno kao ona. Prema njegovom shvatanju, vjernost ne isključuje slučajna zaljubljivanja i povremene ljubavne veze. Ana nije često, ali jeste ponekad dozvoljavala sebi i jedno i drugo. Ali, postojala je tu jedna nijansa, koju Gumiljov nije ni priznavao ni prihvatao, koja se sastojala u tome da, prema Aninom shvatanju, „velika, prava, ovozemaljska ljubav isključuje „hladna nevjerstva“ neodgovornih i nerazumnih ljubavnih zabava“. Sve do zvaničnog razvoda braka Ana Andrejevna i Nikolaj Gumiljov su, prema međusobnom dogovoru, tu škakljivu okolnost držali u tajnosti. Pa i poslije razvoda su o tome, uglavnom, ćutali.
Prvog dana poslije povratka iz Afrike supruga mu je uručila svoje otkriće, svežanj ljubavnih pisama koji je našla na njegovom pisaćem stolu, i ćuteći je čekala objašnjenje, koje je tada izostalo. Pokušaj da se spasi to što se spasiti može je, ipak, preduzet. Supružnici su se dogovorili da od sada žive nekako i zajedno i razdvojeni, tako da ne muče jedno drugo besmislenom ljubomorom i potenciranjem duševnih bolova, nesreća i uvreda.
Sama sam odabrala sudbinu / Prijatelju srca sopstvenog, / Pustila sam ga na slobodu. /U to njegovo blagostanje. / Vratio se golub bijeli, / Krilima u staklo udara, / I svjetlost ulazi u sobu / Kao bljesak odjeće svijetle.
Od tada Ana Ahmatova nije reagovala na ljubavne avanture Nikolaja Gumiljova, ali ih nije ni zaboravljala.
Nećemo piti iz jedne čaše, / Mi, ni vodu, ni slatko vino, / Nećemo se ujutro ljubiti, / Ni uveče gledati kroz prozor. // Ti dišeš suncem, a ja mjesecem, / Ali oboje ljubavlju živimo, / Sa mnom je moj prijatelj dragi, / A s tobom tvoja žena voljena.
U martu 1914. godine izašla je iz štampe druga zbirka pjesama Ane Ahmatove, pod nazivom „Brojanice“. Ana je „Brojanice“ smatrala svojom prvom pravom knjigom. U zrelim godinama prvu zbirku pjesama „Veče“ nije voljela ni da pominje. Navodno, to je bilo samo isprobavanje pera glupe i razmažene djevojčice. Ipak je, u poodmaklim godinama, napisala nostalgične stihove koje je nazvala „Crtež na knjizi ‘Veče’”.
(Nastaviće se)