Priredio: Slavko K. Šćepanović
Pored dvije osnovne škole u Podgorici, u Podgoričkom školskom srezu bilo je još trideset osnovnih škola sa šezdeset tri učitelja, i to:
Bijelo Polje – Dragović A. Arsenije i Dragović A. Izela,
Bioče – Radonjić T. Jako i Detović M. Zarija,
Blizna – Popović R. Đorđije,
Brskut – Krkeljić M.Blažo i Novaković M. Vasilije,
Vranj – Dragović I. Panto i Mijović M. Marko,
Vukovci – Popović Š. Milo i Vukčević S. Miloš,
Golubovci – Šanović J. Savo, Brajović M. Lazar, Brajović L. Vidosava,
Dragović A. Draga, Vučković R. Zako i Kaluđerović N. Petar,
Gonja Draževina – Vukčević M. Miloš i Vukčević V. Nikola,
Gradac – Bojanić J. Gavrilo, Đurišić I. Blažo i Đurišić J. Krsto,
Doljani – Milačić M. Milija, Lazović Š. Vojislava i Ćuković J. Vasilije,
Donja Draževina – Kažić V. Mihailo,Vukčević I. Đuro i Vukčević I. Marko,
Drezga – Vujović R. Savelja i Vukanović K. Miloš,
Đurkovići – Popović V. Vasiljka,
Zatrijebač – Sredanović V. Vidosava i Vukčević L. Nikola,
Kopilje – Pulević N. Vukota,
Lješkopolje – Boljević R. Krsto, Nikolić M. Jelena, Perović R. Ilija, Martinović Anđa i Radović N. Stanica,
Manastir Ćelija – Ćetković Đ. Vujadin i Noveljić J. Savić,
Medun – Laković V. Jovo i Ivanović M. Radonja,
Momče – Raičević D. Milivoje,
Orahovo – Radonjić N. Miloš,
Pelev Brijeg – Tošković R. Milisav i Vujisić M. Miko,
Rogami – Vučinić T. Vučina i Martinović Đ. Branka,
Ponari – Noveljić V. Bogić,
Srpska – Vukčević P. Dušan, Boljević A. Simo i Petrović-Đinovski G. Julka,
Tuzi – Rađenović M. Mihailo, Vukčević M. Vaso i Bauković S. Gavro,
Ubli – Vuksanović M. Novak i Milatović B. Arsen,
Fundina – Rašović V. Vasilije,
Cvilin – Popović J. Miloš i
Buronji – Marković J. Filip.
Vrijeme i okolnosti početka škole
Podgorica se u srednjem vijeku, sve do 1326. godine zvala Ribnica. Bila je naseljeno mjesto sa trgom i tvrđavom. Tvrđavu je, u drugom vijeku nove ere, podiglo ilirsko pleme Dokleati radi odbrane grada Duklje od drugih ratobornih nesložnih ilirskih plemena Labeata, Adrijea i rimskih osvajača. Stanovnici Ribnice bili su Srbi pravoslavne vjere. Oni su se ovdje doselili poslije bugarskih pustošenja.
Ribnicu, Spuž i Žabljak obnovili su srpski župani. U sedamnaestom vijeku u Ribnicu se sklonio, usljed županskih trvljenja, raški župan Zavida. Tu mu se 1114. godine rodio sin Stevan Nemanja, i kršten je u Crkvi Svetog Đorđija u Gorici. Ova je crkva podignuta u vrijeme kneza Jovana Vladimira, koji je, poslije Časlavljeve smrti, izdvojio Duklju od Raške i proglasio je samostalnom državom, dakle, negdje u drugoj polovini desetog vijeka.
Crkva je sagrađena kao metoh nekog manastira, što se dade utvrditi i po tome što je do same crkve postojala ćelija u kojoj su stanovali kaluđeri. Prvobitne freske, kojima je bila ukrašena unutrašnjost crkve, prepravljene su i bile su slične onima u Manastiru Morači i na Starčevu. One su kasnije bile skoro propale. Na osnovu ovih fresaka neki su smatrali da je ova crkva zadužbina Stevana Vukana Nemanjića, koji je podigao manastir Moraču 1252. godine. Ali Nemanjići su došli kasnije i kakvu su ovu crkvu našli, takvu su je, poslije sebe, i ostavili. Za vrijeme Nemanjića Zeta je bila ujedinjena sa Raškom. Njom je u mladim godinama upravljao kralj Dušan. Još u to vrijeme Ribnica se počela nazivati Podgoricom. Ime Podgorica prvi put se pominje 1326. godine. Poslije propasti Srpske države (1389) Turci su osvajali jednu po jednu srpsku oblast, dok su došli i do Crne Gore. Turski car Mehmed osvojio je Podgoricu 1474. godine i njom su Turci gospodarili sve do 1879. godine.(Nastaviće se)