Piše: Budo Simonović
Isidora Sekulić ipak se nije pomirila s tim da dva mlada pisca Nikola Lopičić i Milica Kostić, od vlasti budu na taj način uskraćena za zasluženu nagradu, pa je 8. marta 1941. godine, da bi oprala savjest i zaštitila lični integritet, uputila kratko pismo Nikoli Lopičiću lično:
„Dragi Gospodine,
Vaša odlična knjiga nije dobila nagradu. Ja imam dužnost prema Vama. Referat o knjizi imala sam, uz jednog člana Akademije, i ja da podnesem. Moj referat je bio pozitivan, sa oduševljenjem. Nisam kriva, dakle, za ishod stvari. Od svoje strane čestitam Vam i radujem se Vašem daru, pravoj čistoj umetnosti.
S poštovanjem i pozdravom Isidora Sekulić.”
Iako je uskoro buknuo i sve pobrkao rat, do Nikole Lopičića je ipak stigla ova poruka slavne Isidore Sekulić prije nego što je počela njegova golgota i nema nikakve sumnje da mu je i to davalo snage i maha da i na robiji piše, da za potomstvo ostavio autobiografski roman „Ne diraj palmu”.
A Ivo Andrić se te svoje prve recenzije, preporuke za knjigu priča Nikole Lopičića iz 1939, prisjetio i mnogo godina kasnije, u jednom od razgovora sa Ljubom Jandrićem kada je govorio o književnoj kritici i problemima izdavaštva:
– To je nezahvalan posao. Ako ga pošteno obavite, samo će te bes navući na se. Pustite druge da to rade. Eto, ja to vama govorim, a i sam sam jednom pristao da napišem recenziju. To je, čini mi se, bilo negde pred rat; reč je o zbirci pripovedaka pokojnog Nikole Lopičića. Ja sam toplo pohvalio njegov rukopis i preporučio ga za štampu. Kad sam saznao da je Lopičić stradao u ratu bilo mi je teško, ali to što sam lepo pisao o njegovom rukopisu, za mene je bilo kao uteha.
Andrić, za čudo, u tom razgovoru, vođenom koju godinu prije smrti slavnog pisca, nije ni spomenuo recenziju koju je dvadesetak godina kasnije napisao za knjigu Zuka Džumhura „Nekrolog jednoj čaršiji” iako je i o toj knjizi izrekao sve same pohvale:
– Čitajući je – kaže između ostalog Andrić – putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umetnika živa duha i bogatog srca...
Andrićeve ocjene s vremenom nijesu izblijedjele jer će ta knjiga Zuka Džumhura, objavljena davne 1958. godine, do danas ostati najslavnije njegovo književno ostvarenje za koje književnik Miljenko Jergović veli da nije samo putopis, već i „zakasneli oproštaj s imperijom koja je četiri stoleća vladala Bosnom i Hercegovinom i koja je iza sebe ostavila brojne tragove na toj zemlji i na ljudima, te sa onom drugom carevinom, koja je vladala deset puta kraće, ali su njeni tragovi svežiji”.
Sjutra: “POKLAĆEMO SE BRATSKI, K’O PAŠČAD...”
Mane
Iako je naoko uvijek djelovao boemski nezainteresovano i ravnodušno, iako se činilo da život mjeri danima, Zuko Džumhur je u svojim pisanim ostvarenjima i u svojim karikaturama ispoljavao duboku misaonost i prirodnu, pomalo istočnjačku mudrost:
– Nikad ne možeš sasvim odstraniti svoje mane – rekao je u nekoj prilici, govoreći o čovjekovim slabostima – ali nikad ne smiješ prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe.