PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ
Istorija se ponavlja, tako da su većinske žrtve s kraja 20. vijeka bile pravoslavne zemlje (najviše Rusija, Srbija i srpski narod u Jugoslaviji) i to Rusija još od boljševičke revolucije i Srbija i srpski narod od Drugog svjetskog rata do danas. S kraja 20. vijeka upravo su ova dva naroda bili ponovo stradalnici. Prvo je došlo do raspada SSSR, a potom i rata u Jugoslaviji i njeno rušenje. Da bismo objasnili zbog čega su ovi narodi (ruski i srpski) i uopšte pravoslavlje došli u situaciju da se bore za opstanak u situaciji kada moćni globalni centri kidišu na njih, kako bi ih privoljeli da se odreknu sebe, svoga identiteta i utemeljenja i prihvate njihova pravila igre, što bi ih vodilo u propast, potrebno je opisati postojanje, djelovanje i ciljeve tih tajnih i polutajnih organizacija koje imaju ogromnu moć: „To je moć koja je stvorila vladavinu terora u Rusiju, Boljševičku revoluciju, Prvi i Drugi svjetski rat, Korejski rat, Vijetnamski rat...To je tajna vlada gornjeg sloja koja je stvorila kontrolisani raspad američke ekonomije...Ko je taj neprijatelj? Taj neprijatelj nijesu bezlični ‘oni’. Neprijatelj se može jasno definisati kao Komitet 300, Rimski klub, NATO i sve njihove kancelarije, trustovi mozgova i naučne institucije koje kontrolišu Tavistok institut...Mi znamo ko su ‘oni’ ili neprijatelji. Komitet 300, sa svojom ‘aristokratijom’ – liberalnim poredkom američkog istoka, sa svojim bankama, osiguravajućim društvima, divovskim korporacijama, fondacijama, komunikacijskim mrežama kojima predsjedava hijerarhija zavjerenika – to je neprijatelj”. (dr Džon Kolman, n.d.). Predvodnik globalizacije tj. Novog svjetskog poretka su SAD, a u tu svrhu vode i svoje privatne ratove u čemu NATO pakt igra ulogu „udarne pesnice”. Ugledni američki publicista Silverštajn ističe da su u to uključene i basnoslovno bogate transnacionalne kompanije, kao i to da je u SAD osnovana specijalna organizacija (Military Professional ResoursesInc. – MPRI), koja trenira i priprema pojedine grupe za potrebe tajnih organizacija: „Ta djelatnost je poslednjih godina u naglom porastu...SAD će nastaviti da kontroliše ponašanje drugih država u svijetu kroz svoju aktivnu ulogu, pretnju silom, diplomatskim pritiskom, manipulacijom i primjenom drugih i različitih sredstava...” (dr Smilja Avramov, n.d., citat iz: Oublic Papers of the Presidents of the US Jimmy Carter, Washington, 1977.). Posledice ovakve politike jako su vidljive i razorne, i kreatori te globalističke destrukcije više ih toliko i ne kriju, već ih sprovode otvoreno, kao što je dezintegracija SSSR, razaranje Jugoslavije, ali je njihova suština zakulisana, a odnosu se na proces stvaranja Novog svjetskog poretka. Zbignjev Bžežinski, koji je bio savjetnik za nacionalnu bezbjednost predsjednika SAD Džimija Kartera, kao glavni ideolog Trilateralne komisije, jednog od novijih tajnih društava, prvi je obznanio plan da nakon rušenja SSSR, treba pristupiti i dezintegraciji Rusije: „Bžežinski predlaže stvaranje regionalnog balansa tj. okolnih teritorija na račun Rusije, i preoblikovanjem ostatka ruskog prostora u ‘labavu konfederaciju, sastavljenu od Evropske Rusije, Sibirske republike, i Dalekoistočne republike’”. (Isto, - Zbigniew Brzezinski: The Grand Chessboard : American Primacyand and its Geostrategic Imperaitves)
Bžežinski i ostali kreatori Novog svjetskog poretka smatrali su da je Rusija tokom višedecenijske komunističke diktature izgubila u potpunosti svoj identitet i da će tako biti povoljna meta i lako uključena u proces globalizacije po mjeri zavjerenika. Međutim, nakon svestrane analize od specijalizovanih ustanova pomenute Komisije konstatovano je da: „Kod najvećeg broja Rusa ukorijenjeno je uvjerenje da su građani velike nacije, zemlje koja posjeduje nešto, što nemaju njeni susjedi; geografsku veličinu i veliki narod, prirodna bogatstva, naučna ostvarenja, duhovna bogatstva i vojnu moć. Kataklizma koju su doživjeli 1989-1991. oslabila je samopouzdanje ali...osjećanje biti velik, biti tretiran od drugih kao velik, leži duboko kod Rusa, u ruskoj psihi...i jača sve više...Pravac ruske spoljne politike za narednu dekadu je najveća neizvjesnost”. (dr Smilja Avramov, n. d.,- citat iz; T.F.R. No. 46, 1995: Engaging Rusia, pp. 4, 8, 15, 23, 57.)
(Nastaviće se)