PIŠE: PREDRAG R. PETROVIĆ
Turci su u drugoj polovini XVII vijeka u Hercegovini i u dolini Zete i Morače i u Primorju, imali jake tvrđave Nikšić, Trebinje, Gacko, Klobuk, Spuž, Podgoricu, Medun, Žabljak, Bar i Ulcinj, koje su imale ulogu da obuzdaju buntovna hercegovačka, crnogorska i brdska plemena i da slome njihove otpore, a i radi vlastite odbrane u ovim fortifikacijama. Po G. Stanojeviću i M. Vasiću:
„Turski odbrambeni sistem malih utvrđenja, kula i pandurica ( ili tzv. „fortica”), nije izdržao probu u morejskom ratu. Turci su bili primorani da se povuku iz svih manjih naselja i kula i sklone u veće gradove. Iskustvo ih je naučilo, da u doba rata, ili ustanka nije dobro biti van jakih utvrda. Do kraja XVII vijeka dobar dio Turaka povukao se u utvrđene gradove”.
To se odnosilo i na tvrđavu Medun, koja je bila zauzeta od Kuča i koja je po svojim manjim fortifikaciskim kapacitetima, za relativno izolovan položaj i u protivničkom okruženju, bila sa manjim mogućnostima za sigurnu odbranu, te Turci neposredno posle gubitka ove fortifikacije nisu uspijevali, a ni pokušavali, da je povrate i uspostave svoju posadu na Medunskoj tvrđavi. Kasnijih godina po završetku morejskog rata, kada su u nekim periodima bili politički i vojno prema Kučima i uopšte prema brdskim plemenima u povoljnijoj poziciji, svoj koncept o napuštanju manjih utvrđenja su izmijenili, međutim, za Medun je ostala ista situacija, sve do početka sedme decenije XIX vijeka.
U pokušaju uspostavljanja čvršćih veza sa Mletačkom republikom, Kuči su posle uspjeha nad turskom vojskom, Mlecima ponudili Medunsku tvrđavu, međutim, Mleci nijesu to prihvatili, bojeći se da se njihova posada ne bi održala u isturenoj fortifikaciji prema Turcima, ali su prihvatili da plaćaju posadu sastavljenu od Kuča. Ista solucija je bila i za tvrđavu Spuž, za koju su Piperi i Bjelopavlići od Mletaka tražili, da je zaposjednu sa svojom posadom i komandom, međutim, Mleci su isto kao i za Medun, odlučili samo da odobre plate posadi sastavljenoj od Pipera i Bjelopavlića. I Kuči i Piperi sa Bjelopavlićima su tražili i očekivali da Mleci postupe kao sa Crnom Gorom, gdje su Mleci imenovali svog guvernera, a na Cetinju i Cetinjskom manastiru stacionirali svoju posadu. Bojazan Mletaka, da se u ovim tvrđavama neće održati sa relativno manjim posadama je bila sasvim opravdana, jer 1691. god. Sulejman-paša, posle nekoliko pokušaja da obezbijedi taoce, kod brđanskih plemena i da preduzme napad na Crnu Goru, napao je Spušku tvrđavu sa posadom od Pipera i Bjelopavlića u njoj. Posadi je stigla pomoć od Crnogoraca, Kuča i još nekih Brđana i oni su napade Sulejman-paše, koji su bili u dva dana odbili. Već sledeće godine 1692. Sulejman-paša, koji nije smio da dozvoli da je Depedogen (Podgorica) između (po R. Petroviću) – „dvije mletačke zastave pobodene na teritoriji njegove države. Jedna je bila na Cetinju, a druga se vijorila na Medunu”, preduzeo je pohod na Cetinje. Koristeći se, trenutno lošim odnosima brdskih plemena sa crnogorskim i crnogorskih međusobno, a i ucjenama uspio je, da primora Crmničane, Riječane, Klimente, pa i Kuče, da učestvuju na turskoj strani. Mletačka posada od trideset šest vojnika u dvije manastirske kule, sa nedovoljnom podrškom Crnogoraca, nije uspjela da se odbrani, već se predala i uz sporazum su im Turci dozvoli da se povuku ka Kotoru, ali su u odlasku minirali Cetinjski manastir, te je manastir srušen sa dosta turskih žrtava, poslije povlačenja mletačke posade. Napad Turaka na Kotor, koji je htio paša da preduzme, kao odmazdu protiv Mletaka, zbog rušenja manastira i turskih žrtava, nije uslijedio, jer su mu Kuči i ostala plemena otkazala dalje učešće u pohodu.
Stalne prijetnje Turaka sa Sulejman-pašom su naterale Kuče, da pregovaraju 1693. godine sa Mletačkim providurom u Kotoru, oko pomoći i privilegija, koju bi Mleci trebalo da daju Kučima za savezništvo i zajedničko ratovanje protiv Turaka, sa starim obavezama plaćanja zaostalih plata po ranijem mletačkom dukalu iz 1658. Kuči su pismom vojvode Ivana Ilikovića i plemenskih glavara, upućenom mletačkom providuru, tražili i sredstva za izgradnju utvrđenja (ku-le) na Medunskoj ćafi, lokaciji, koja je globalno uzevši na mjestu donje zone tvrđave, ili preciznije uz glavni put do početka sjevero-zapadne strane ilirskog bedema Medunske tvrđave, na prevoju uz izvor Kraseta.
(Nastaviće se)