PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Godišnji odmor 1903. godine Novaković je iskoristio da dođe u Beograd i obavi političke razgovore oko predstojećih izbora. Obratio se poslanicom svojim pristalicama u kojoj je proklamovao borbu protiv lične vladavine, samovolje i zloupotreba i založio se za uvođenje reda i zakonitosti. Na septembarskim izborima 1903. godine pobijedio je u svom podrinjskom okrugu, ali su ostali naprednjački kandidati poraženi. Novaković je bio zadovoljan što se time uključio u skupštinski život iako mu nije bilo pravo zbog neuspjeha naprednjaka. Radikalske vlasti, u prvom redu Nikola Pašić, nijesu prihvatili njegove molbe da ga penzionišu kako bi se vratio u zemlju, pa je zbog toga sve do 1905. godine ostao u Petrogradu. Kod ruskih vlasti bio je veoma angažovan u cilju dobijanja jače podrške na ispunjavanju nacionalnih zadataka Srbije. Nije vidio pomaka u nastojanjima da se Turci privole kako bi se iznudilo priznanje srpske narodnosti u Turskoj. Bio je veoma uznemiren zbog bugarskih akcija u Makedoniji. Zabrinjavale su ga reforme i planovi velikih sila u evropskoj Turskoj koji su zanemarivali teško stanje srpskog naroda u zapadnim djelovima kosovskog vilajeta. Vratio se u Beograd 1905. godine razočaran i zbog slabosti Rusije u ratu sa Japanom na Dalekom Istoku, opadanjem njenog ugleda na međunarodnom planu kao i teškim unutrašnjim stanjem.
U vrijeme do 1903. godine nije, kako se vidi, Novaković imao mnogo mogućnosti da učestvuje u skupštinskom životu zemlje. Razlozi za to su svakako bili u njegovom višegodišnjem odsustvovanju iz zemlje, teškoćama sa kojima su se borili naprednjaci da bi zadržali prisutnost među glasačima i napokon raspuštanje Napredne stranke. Međutim, spomenuti ali i drugi razlozi bili su od uticaja na to da se Novaković manje oglašavao u javnom životu zemlje tekstovima u kojima u kojima bi se bavio savremenim zbivanjima ili onim naučnim radovima koji su svojim tumačenjima mogli pomoći da se na primjerima iz prošlosti čitaoci obavijeste o tome šta se oko njih zbiva i šta bi moglo uslijediti. Još prvih decenija njegovog rada, kada se pred očima javnosti pojavilo impresivno naučno djelo, koje je stvorio, prije svega u oblasti filologije i istoriografije, vidjelo se da se najviše obraćao srednjovjekovnoj prošlosti u kojoj su pred turskim osvajačem nestale srpske države. Nije ga, međutim, interesovao samo bogati politički, ekonomski i kulturni život i civilizacijska dostignuća tog naroda, nego ga je sve više nosila želja da objasni razloge zbog kojih je to bilo presječeno. U tome je presudno uticala njegova prva diplomatska služba koja ga je odvela u Carigrad.
Novaković je iz Carigrada mogao mnogo bolje da prati život neoslobođenog srpskog življa u Turskoj. Od tog vremena je među nacionalnim problemima kojih je i prije toga bio svjestan, na primjer, dok je bio ministar prosvjete sedamdesetih godina – sudbina zagraničnih Srba dobila istaknuto mjesto u njegovom političkom opredjeljenju, kao i sredstvima kojima bi se uticalo na njegovu sudbinu. Novaković je u Carigradu bio uvjeren, više nego ikada, da nacionalni rad vođen iz Srbije među tim narodom zahtijeva korišćenje praktičnih legalnih sredstava da bi se došlo do pozitivnog rezultata, odnosno da bi se ostvarila najbolja moguća veza tog naroda sa svojom maticom. Radilo se na prvom mjestu o upotrebi knjige, crkve i obrazovanosti, kao sredstava za koja, kako je govorio, nije bilo moguće uspostaviti neprolazne granice. To je na prvom mjestu bilo značajno i zbog toga da bi se suzbijale pretenzije susjednih balkanskih država nad tim življem i njegovim teritorijama.
Novaković je od tada imao više razloga da se tekstovima o aktuelnim pitanjima obraća srpskoj javnosti, ali i da svoje ime zaklanja iza pseudonima što je iziskivalo njegovo bavljenje odgovornim javnim poslom. Međutim, svakako je najznačajnija njegova rasprava Grčke misli o etnografiji Balkanskog poluostrva koju je objavio 1890. godine u časopisu „Otadžbina” pod pseudonimom Šar-planinac. U njoj je analizirao srpsko pitanje, tj. pitanje oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda i ukazao na sve nepovoljnosti koje čine smetnje da se ono rješava u doglednoj budućnosti. Po njegovoj ocjeni pravi put kojim bi se u njegovo rješavanje moglo ići bio bi korišćenje, u prvom redu, prosvjete i kulture kao jedinog sredstva za povezivanje svih djelova srpskog naroda. To bi, smatrao je, značilo da treba slijediti evropski put ujedinjenja. Primjeri su mu bili stvaranje država italijanskog i njemačkog naroda. Italijani i Njemci su zapravo prije sopstvenog ujedinjenja bili unutar sopstvenog naroda povezivani i ujedinjavani prosvjetom i kulturom. Dakle, uloga knjige je bila nemjerljiva. Zato je Novaković u jednoj kraćoj studiji Srpska knjiga, njeni prodavci, čitaoci u 19. vijeku koju je objavio 1900. godine, posebno obratio pažnju organizovanom širenju knjige, ističući da se to ne može prepustiti pojedincima.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.