Piše: Veselin Lazarević
Časopis „Ideje” je štampan ćirilicom i latinicom, a saradnici su bili: Božidar Purić, Stanislav Vinaver, Branko Mladenović, Isidora Sekulić, Sibe Miličić, Hamza Humo, Dragiša Vasić, Ivo Andrić...
Jedan krug ljudi se distancirao od Crnjanskog, i od tada je počela, na neki način, njegova tragedija u srpskoj književnosti. Zatvoreni krug pisaca, licemjernih, egoističnih, sračunatih, ljubomornih i zavidnih (takvih ima i danas, nažalost) nije ga shvatala ili nije htjela da ga prihvati kao avangardistu, koji ruši dotadašnji svijet, nego su ga smatrali za čovjeka koji ide za jednom idejom.
Prema Crnjanskom je napravljena velika greška. U svakom slučaju, Miloš Crnjanski je za razliku od njih, otvoreno zastupao svoje stavove, koji su u to vrijeme bili natopljeni antikomunističkom retorikom.
Crnjanski se 1936. godine vraća na mjesto dopisnika Centralnog pres biroa iz Berlina. U ljeto 1937. godine odlazi u Španiju da za Stojadinovićevo „Vrijeme”, izvještava iz Frankovog štaba. Za razliku od većine pisaca i novinara, uključujući i Hemingveja, koji prati revolucionarne snage, Crnjanski izvještava sa falangističke strane fronta.
U početku ima velike simpatije za Franka i njegov pokret, ali početni entuzijazam vrlo brzo zamjenjuje uravnotežaniji pogled. Opet staje na stranu malog čovjeka.
Danas su potpuno sulude te ad hok procjene da je Crnjanski bio fašista. To jednostavno nije tačno.
U proljeće 1938. godine premješten je na mjesto dopisnika Centralnog pres biroa iz Rima. Tada počinje da piše knjigu o Mikelanđelu, na kojoj će raditi do kraja života. Jedan od njegovih prijatelja bio je i grof Ćano, zet Benita Musolinija.
Slom jugoslovenske ideje i formalno je označen formiranjem hrvatske banovine, 1939. godine. Ideja o jednom, troimenom narodu, koncept unitarnog jugoslovenstva nije uspio. U isto vrijeme raste pritisak na jugoslovensku državu da odabere stranu u nadolazećem ratu.
Knez Pavle se bori za neutralnost, i do poslednjeg trenutka izbjegava da potpiše pristupanje Trojnom paktu. Ali, Jugoslavija je sa svih strana okružena neprijateljima, a najveći saveznik Francuska već se nalazi pod njemačkom okupacijom.
Pritiješnjen međunarodnom situacijom i nalazeći se na čelu države koja je opkoljena zemljama koje su već pripadale fašističkom svijetu, ili donijele odluku o pristupanju Paktu, knez Pavle se našao u procjepu, a Jugoslavija izolovana. Trojni pakt su već potpisale: Mađarska, Rumunija, Bugarska.
Jedino na šta se moglo računati bila je Britanija, odnosno njen kontingent od 50 hiljada vojnika stacioniranih u Grčkoj. Međutim, nijesu mogli da pomognu ni Grčkoj, a kamoli Jugoslaviji.
Kraljevini se tada nudilo da izabere, ne sadašnjost, nego budućnost. Odnosno, da po svaku cijenu odoli pritiscima, koji su dolazili iz Berlina, stim, što je, s jedne strane nuđena nagrada, odnosno predočavana kazna, u slučaju da napravi pogrešan izbor.
Do poslednjeg dana se vijećalo o tome i tražen način da se ne učini konačni potez.
Dvadeset petog marta 1941. godine, Jugoslavija pristupa Trojnom paktu. Veliki protesti u Beogradu, 7. marta iste godine i pad vlade koja je potpisala pakt dovode do aprilskog napada na Jugoslaviju, i fašističke okupacije zemlje.
Jugoslovenskoj koloniji u Rimu, 2. maja, naloženo je da napusti Italiju, svako sa po dva kofera, preko Francuske, Španije i Portugala. Miloš Crnjanski, na poziv izbjegličke vlade, u avgustu stiže u Veliku Britaniju. U Jugoslaviju se neće vratati punih 25 godina.
Miloš Crnjanski, pisac „Seoba”, i sam je, kako vidimo, bio seobar. Kako piše književnik i prevodilac Slobodan Milić, u tekstu objavljenom u beogradskoj „Politici”, između ostalog, kaže da se njegov život preplitao sa literarnim životom njegovih likova iz romana (...). Ako se nije poklapao, onda se preplitao u velikim procentima (...)
Kao i romantici, Miloš svoju prvu pjesmu, „Prolog”, počinje sa ja.. „Ja vidjeh Troju...” (...). Počinjući sa „Ja” svoju poeziju, nakon velikih lomova i klanica u Prvom svjetskom ratu, i sam, kao što smo vidjeli, prolazi kroz klanicu jedne carevine na umoru, ali i srpsku kulturu.
Novi stil pisanja, korišćenje interpunkcije koju mu je uho odabravalo nije odgovarao uvriježenim velikanima i staromodnim pjesnicima. Ipak, ispostaviće se da je Miloš Crnjanski velikan srpske književnosti. Nasuprot sitnim dušama (kojih ima i danas), egocentrifugalcima, zavidnicima i „velikanima” u staromodnostima. (Nastaviće se)