PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U drugoj polovini 16. vijeka prihodi manastira Mileševe iznosili su 100.000 aspri (akči), što znači da je imao najveći posjed koji se nazivao has. Tolike posjede su mogli da imaju samo najveći turski dostojanstvenici (veziri, paše, begler-begovi, sandžak-begovi, glavni ulema i visoki državni činovnici).
Poslije obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, kao sjedište hercegovačkih mitropolita Mileševa postaje najbogatiji srpski manastir, kao što je već istaknuto. To svakako nije bilo slučajno. Iz ove vladarske lavre je bio čatac Bajica Sokolović, koji će dankom u krvi biti odveden u Carigrad (Istambul). U Carigradu će biti islamiziran i biće uveden u onaj dio adžami oglana koji dostignu i najviše položaje u turskoj državnoj hijerarhiji. Mehmed-paša će već 1549. godine postati begler-beg Rumelije, a uspeće se i do položaja velikog vezira Osmanske imperije, tadašnje najveće svjetske velesile, kojom će neprikosnoveno vladati 14 godina. On nije mogao zaboraviti svoj zavičaj, porijeklo i manastir u kojem je učio. I mnogi drugi muslimani ovog područja su pomagali i štitili manastir Mileševu kao nešto svoje bez obzira na promjenu vjere. Nikakva stroga vjersko-konfesionalna diferencijacija u 16. vijeku skoro i da nije postojala. Nije bilo vjerske isključivosti koja bi dovodila do teških sukoba i nesporazuma. Doduše, masovne islamizacije u to vrijeme nije ni bilo, čemu su sigurno doprinosili brojni manastiri, a posebno Mileševa. Islam su u to vrijeme prihvatali najviše pojedinci iz preostale srpske vlastele, zatim trgovci i još uvijek rijetko stočari i još rjeđe ratari. Islam nije prihvatan zato što je bio bolja i kod boga pribranija vjera, već su određene društveno-istorijske okolnosti i svakodnevni život stvarali uslove za konverziju pojedinih hrišćana. Vlastela, koja je tada spadala u turske spahije-timarnike, pomagala je manastir, ali su to činili i mnogi oni koji su prešli na islam, a sada su bili paše, begovi, age ili obične spahije i bogati građani.
Bez obzira na to što su tadašnji domaći muslimani promijenili vjeru, ukazivali su i dalje veliko poštovanje kultu Sv. Save, prvom svecu Srpske pravoslavne crkve, možda je bolje reći narodnom svecu. Oni su i dalje govorili istim jezikom, pisali ćirilicom i znali i poštovali svoje porijeklo i njegovali svoje genealoške veze. I pravoslavni i muslimani su i dalje pominjali tradicije naših srednjovjekovnih država Raške i Bosne i sa ponosom se sjećali dinastija Nemanjića i Kotromanića. Posebno je to bilo otvoreno i masovno iskazivano povodom raznih crkvenih i pravoslavnih praznika. Posjećivali su muslimani manastir, palili svijeće i za mrtve i za žive. Klanjali se moštima Sv. Save i tražili lijeka i duševni mir. Nijesu to činili samo lokalni muslimani, već je dolazilo muslimana iz mnogo daljih krajeva koji su, takođe vjerovali u iscjeliteljske i čudotvorne moći moštiju Sv. Save. Dolazili su i katolici i Jevreji, odnosno inovjerni, kako je zabilježeno u nekim izvorima. Posebno su bile masovne posjete Mileševi o Ivandanu i Maloj gospojini. Tada su održavani veliki opštenarodni sabori na kojima je bilo kako hrišćana pravoslavaca tako i muslimana iz cijele Raške, Hercegovine i Bosne. U tim prilikama su svi oni donosili manastiru velike darove u raznim predmetima i novcu u čemu su se posebno isticali domaći muslimani. Krajem 16. vijeka manastir Mileševa je bio i najbogatiji i najugledniji manastir u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. O tome ima dosta zabilješki u putopisima i izvještajima zapadnoevropskih diplomata, hroničara i putnika koji su putovali dubrovačkim drumom za Carigrad ili se iz njega vraćali poslije obavljenih diplomatskih misija na turskom dvoru i trgovačkih poslova. Mnogi od njih su i boravali u manastiru.
Benedikto Ramberti je posjetio manastir Mileševu 1533. godine. U knjizi koja je objavljena 1589. godine u Veneciji piše da je manastir „velik i solidan” i da su mošti Sv. Save „cijele i lijepe”. On je takođe zapisao da su velike priloge manastiru davali i Turci i Jevreji.
Žak Šeno je 1547. godine, između ostalog, zapisao: „Turci (naši muslimani) poštuju mileševske kaluđere i daju im milostinju”. Ser Katarin Zeno 1550. godine je zapisao: „ovi kaluđeri (kaluđeri u Mileševi) žive od milostinje koju im ponajviše daju Turci (u stvari naši muslimani), koji sveca (misli na Sv. Savu) osobito poštuju i jako ga se boje”. Takođe je zapisao i ovo: „U manastiru je bilo oko 50 kaluđera na čelu sa igumanom Danilom... Pod igumanovom vlašću nalazilo se i 20 drugih manastira razmještenih u okolini. Kaluđeri su godišnje plaćali danak Turskoj u iznosu od 1.000 dukata”.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.