Mileševa je bila vjerni i dosledni čuvar kulta Sv.Save i izvornog pravoslavlja, zapravo svetosavlja Srpske crkve. U Mileševi su se štampale knjige i iz nje se širila kultura i pismenost. Tada to našim domaćim muslimanima ništa nije smetalo. Ali, manastir Mileševa je postao i nešto više od toga jer se u njemu njegovao i duh i tradicija svetorodne dinastije Nemanjića i srpske srednjovjekovne države, što je predstavljalo permanentnu i uvijek potencijalnu opasnost za Turke kao osvajače. Osmanlijama, kao okupatorima, to sigurno nije nikako moglo da odgovara. Nije im odgovaralo ni to što su domaći muslimani toliko darivali manastir i poštovali kult Sv. Save i klanjali se njegovim moštima. Oni su zanemarivali da su naši muslimani prije njihovog dolaska u ove naše krajeve bili isključivo hrišćani srpskog porijekla. Muslimani nijesu mogli tek tako ni brzo ni olako da zaborave ni svoje porijeklo ni svoju prethodnu vjeru. I danas, početkom 21. vijeka, posebno u ruralnim sredinama Sjeničko-pešterske visoravni, Bihora, srednjeg i donjeg Polimlja, Starog Vlaha, kod muslimana se u narodnom kalendaru osim u vezi sa bajramima i Ramazanom može čuti „za Božić, poslije Božića, po Savindanu, za Đurđevdan, na Preobraženje, po Mitrovdanu” i sl. Običaji i narodna tradicija ne mogu tako jednostavno da nestanu iz svijesti naroda, bez obzira na vjersku različitost. Još uvijek postoje i zajednički praznici kao što su Petrovdan, Đurđevdan ili Omaha i Ilindan, Alijindan (Aliđun) u nekim pešterskim, bihorskim i prijepoljskim selima. Na autorovo izazovno i neposredno pitanje najstarijem stanovniku velikog sela Kladnice Aliji Tariću zašto to već jednom Muslimani ne zaborave, odgovorio je kratko: „Sinko, ovo je zavjetna zemlja.” U sjeničkom selu Papiće autor je u razgovoru sa najstarijim ženom, između ostalog, pitao: zašto se u nekim muslimanskim kućama za Savindan sprema posebno jelo koje se zove masenica. Stara nana je, takođe, kratko odgovorila: „Tako su radile moja majka i moja bijača (baba, nana).” I neke druge stare žene su tako izjavljivale, a neke su i dodale da „uvijek za Savicu treba da jedu masenicu”. Sve su to ostaci hrišćanske, odnosno pravoslavne religije kod naših muslimana, kao što je konstatovao u svojim istraživanjiam naš etnolog i akademik Petar Vlahović. Narod je imao svoju narodnu vjeru i tradiciju, da tako kažemo, bez obzira što su jedni bili pravoslavci, a drugi muslimani.
Muslimani su iz Polimlja, Pešterske visoravni i djelova Hercegovine i Bosne dolazili 25. na 26. jul svake godine na dan sv. Arhanđela u manastir Kumanicu na Limu. Dolazili su da traže lijeka i vjerovali su u iscjeliteljske i čudotvorne moći koje postoje u tom manastiru. Pravoslavci bi se krstili i uzvikivali pomozi, bože, a muslimani bismilah. Na to velikom opštenarodnom saboru skoro uvijek je bila trećina muslimana.
Patrijarh srpski Pajsije bio je savremenik teške nesreće koja je pogodila Mileševu. To je bilo spaljivanje moštiju Sv. Save na Vračaru kod Beograda 1594. godine. Naredbu da se oskrnavi grob Sv.Save i njegove mošti odnesu iz manastira izdao je Arnaut Sinan-paša. Tu naredbu je sproveo Mehmed Oguz-beg 27. aprila 1594. godine. U narodnoj tradiciji, i kod hrišćana i kod muslimana, mošti Sv. Save su odnesene u Beograd preko Nove Varoši. Prema patrijarhovom kazivanju, surovog Sinan-pašu je obavijestio neki feudalac da se Turci, u stvari naši domaći muslimani, krste i vjeruju u sveca Savu.
U žitiju cara Uroša, koje je napisao patrijarh Pajsije, zapisano je sledeće: „...kada je bio veliki rat na budimskoj strani (1594)... te godine sažegoše prekrasne i čudotvorne mošti svetoga Save Srpskoga.” Patrijarh Pajsije dalje nastavlja: „Paša (je) uputio ulake da donesu svečeve mošti, koje su zatim sažežene na polju Vračarevu.” Ipak su sačuvani jedna ruka i još neki djelovi Sv. Save do današnjih dana.
Istoričari imaju različita mišljenja o pravom razlogu spaljivanja moštiju Sv. Save. Ipak, može se reći da je sigurno bilo više razloga za jedan takav varvarski čin. Bila je velika snaga i koheziona veza kulta Sv. Save i muslimana i pravoslavnih Srba u Staroj Raškoj. Turci su u početku, ali i mnogo kasnije, mislili da je manastir Mileševa samo „đaurska ćaba”. Međutim, nije bilo baš tako, jer su u Mileševu na „hodočašće” dolazili masovno naši domaći muslimani, katolici, pa čak, i Jevreji. Turci su smatrali da su ustanci Srba hrišćana u Starom Vlahu, Nikšiću i Banatu za vrijeme patrijarha Jovana inicirani iz Mileševe. Tom prilikom „ustanici su na svojim ustaničkim zastavama nosili ikone sa likom Svetog Save Srpskog”. Taj ustanak hrišćana protiv Osmanlija često je nazivan Svetosavskim ustankom. Postoji i mišljenje o postojanju velikog animoziteta Sinan-paše prema Mehmed-paši, sigurno svojevremenom zaštitniku Mileševe, kao i ostalim pašama srpskog porijekla, i da je i to bio jedan od razloga tog njegovog čina. Navodno, kod običnog naroda se stvorilo ubjeđenje da je Sinan-paša bio u stalnoj sjenci Mehmed-paše i drugih paša sa „naše gore lista” i da se zbog toga u njemu rodila mržnja prema Srbima i želja za osvetom.
(NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO:
MILADIN
VELjKOVIĆ