PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
I pravoslavci i muslimani jedni druge su uvijek pomagali i pomažu se i danas u obavljanju težih poljskih radova koji se moraju brže završiti, izgradnji raznih ekonomskih objekata za potrebe seoskog domaćinstva (štale, ambari, kolibe, a posebno je velika solidarnost i spremnost na pomaganju kada se grade kuće, pa bilo to na selu ili u gradu), zatim u sječi građe i ogrevnog drveta i njegovom prevozu do kuće i slično. Ta saradnja i ispomaganje odvija se kroz još prisutne mobe. Prisutna je i saradnja i pomaganje kada se podižu i sakralni objekti. Bilo je slučajeva da je pravoslavni komšija davao najviše novca za izgradnju džamije, a komšija musliman za izgradnju crkve.
Nekada je u cijelom Polimlju, Pešterskoj visoravni, Sjeničkoj kotlini i u mnogim djelovima Crne Gore postojao i veoma se njegovao kult pobratimstva i kumstva između muslimana i pravoslavnih. Te stare društvene vrijednosti izgubile su, nažalost, svoj nekadašnji značaj. Stara se kumstva i pobratimstva postepeno zaboravljaju, a nova su tako rijetka i kod muslimana i kod pravoslavnih da su postala pravi kuriozitet. Najstariji ljudi u Kladnici se sjećaju i pričaju da je skoro svaki domaćin imao kuma ili pobratima u nekom od susjednih srpskih sela ili sa nekadašnje turske strane granice na Javoru, pa sve do Dragačeva i ariljske Moravice.
I muslimani i pravoslavni na ovim prostorima se veoma osjetljivi na teške i pežorativne riječi, a to se posebno odnosi na javno izrečene uvrede, ponižavajuće zahtjeve i omalovažavanje ličnosti. To je i, inače, karakteristika svih gorštaka Dinaraca. Sigurno će se prije zaboraviti otmica i krađa od javno iznesene uvrede i poniženja, jer „otmica i krađa nastaju iz neke nevolje i potrebe, a uvreda iz obijesti”. Psovanje vjerovanja i običaja koji proističu iz vjerske tradicije i bogomolja je skoro nepoznata pojava i kod muslimana i kod pravoslavnih, pogotovo ne javno. Ako se to negdje i dogodi to čine ljudi sa dna društvenog taloga. Do sada autoru ovog rada nije poznato da je Musliman Srbinu psovao Božić, Sv. Savu, Isusa, Uskrs ili crkvu, a ni da je Srbin opsovao Muslimanu Bajram, Muhameda, džamiju. Postoji sigurno uzajamno poštovanje vjera, bogomolja i vjerskih tradicija.
I pored izražene klasne, vjerske i političke podvojenosti za vrijeme osmanske dominacije u svom sveukupnom društvenom životu muslimani su u Srednjem Polimlju, Bihoru, Koritima i na Pešterskoj visoravni sačuvali mnoge „obrede i običaje iz preislamskog života”. Vjerovanja, običaji i usmeno narodno stvaralaštvo predstavljaju najkarakterističnije sfere narodnog života. Nije tek tako nastala narodna izreka koja kaže: „Bolje je da propadne selo nego adet”. Religiozna etika i narodna vjera pomažu nauci da što pravilnije i objektivnije objasni razvoj narodnog pogleda na svijet i život oko sebe. To je posebno značajno za sredine u kojima postoje vjerske i konfesionalne podijeljenosti kao što je slučaj sa ovim našim prostorima. Ukorijenjena i okoštala shvatanja u sredinama u kojima je uvijek aktuelna tradicionalnost ostaju trajno obilježje i veoma se sporo mijenjaju „i kada se sve u životu drugo mijenja”. Tradicionalnost je veoma izražena i kod pravoslavnih i kod muslimana. Ima muslimana koji samo praznuju neke muslimanske blagdane (Bajrami) i to je sve po čemu se smatraju muslimanima. Na sahranama svi pristuni podignu ruke u znak molitve za pokojnika (rahmet dova), a da tu molitvu mnogi uopšte ne znaju. Neki rijetki znaju tu molitvu na arapskom, ali ne znaju njeno značenje. Islamska vjerska zajednica uložila je mnogo truda i sredstava da djeca i omladina prođu kroz osnovnu vjersku obuku (vjerska nastava u školama, neki oblici nastave u džamijama, a štampaju se mnogobrojne knjige i publikacije sa arpskim tekstom koji se prevodi na srpski jezik).
U srednjem Polimlju, Bihoru i na Pešterskoj visoravni muslimansko stanovništvo je očuvalo, osim jezika, i mnoge druge elemente nekadašnjeg društvenog života. To su razni običaji i obredi iz predislamskog vremena, a neki od njih vuku korijene čak iz predhrišćanskog doba, odnosno iz starih slovenskih paganskih vjerovanja i običaja.
U poslednjih deceniju i po naročito su mnogo tražene i opisivane one vrijednosti koje su razdvajale i koje i sada razdvajaju od onih koje povezuju u jednu društveno-istorijsku cjelinu stanovništva bilo kojeg područja, pa tako i ovog koje je predmet ovog priloga. Sve do Brionskog plenuma 1966. godine, zatim amandmana na Ustav iz 1963. godine, pa i do Ustava 1974. godine pisalo se sa većim ili manjim intenzitetom dosta afirmativno o onome što spaja ljude i narode islamske i pravoslavne vjeroispovijesti, što je bilo razumljivo i opravdano, s obzirom na sve okolnosti u kojima su i jedni i drugi živjeli i radili kroz svoju cjelokupnu istoriju.
(Nastaviće se)